Preskoči na glavni sadržaj

Tito ili Mao Ce Tung

Kaljuža sotonske ljubavi prostire se poljima naše Slavonije, Bosne, Dalmacije, Like, Hercegovne, Hrvatskog zagorja, Posavine, Istre i gotovo svakog dijela kojim je kročio taj odurni komunistički satrap Josip Broz Tito. Doline suza i jame jeze nose biljeg sluge Sotone. Nebom se razliježe jeka - pola milijuna Hrvata. Poubijao je pola milijuna Hrvata. Pola milijuna i više. Satrap. Sotona. Zmija. Otrov. Trulež, jugoslavenska maloumna zvijer. 
Redoslijed bez duše.
Na prvom mjestu, daleko ispred Mao-a prednjači balkanski zloduh 

Gledam sliku deset najvećih ubojica koju posložiše po redoslijedu brojki. A što je zapravo istina? Gdje počiva istina, zar u knjizi riječkog intendanta ili u duši napaćenog naroda. Mao je likvidirao kao sumanut. Bio je zvijer pred vratima pakla koja je imala samo jednu zadaću, povući čim veći broj za sobom. Uspio je. 75 milijuna duša. Ubio je zločinac čak 75 milijuna ljudi. Pa je li moguće da taj šorovez u ljudskom obliku nije mogao shvatiti koliko je to strašna brojka. Ipak, 75 milijuna je tek 0,05 % od ukupnog broja njegova naroda. A što reći za zvijer koja pobije pola milijuna od ukupno tri i pol milijuna svoga naroda? Izračunajte molim vas koliko je to u postotcima. Izračunajte i vidjet ćete bar približno koliko je ovaj satrap morao imati mržnje u srcu kad je smogao snage pobiti toliki postotak svojih sunarodnjaka. Izračunajte i recite, tko je veći zločinac, Tito ili Mao Ce Tung. 

Primjedbe

  1. ne zaboravite da su ameri gotovo istrijebili indijance ..... a oni jos uvijek na isti nacin tajno ubijajo svoje protivnike.

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

"Dragi antifašisti"

"Dragi antifašisti", neka vam je sretan vaš prokleti dan "antifašizma"! Jutrom vam se budila sjećanja na "čast" koju ste po nadahnuću velikog vođe izvršavali a u zahvalu od njega dobivali tek ozareni smiješak pobjednika. I sjetili se tako svakog svoga dana i noći kojeg podijeliste sa svojim narodom zatečenim po svojim kućama, crkvama, bolnicama, poljima i gdje god ste ih sustizali. Pletenice djevojaka koje ste žive  zatrpali u Barbarin rov Jutarnja vam kava otvarala vidike savjesti i kroz nju, tu malu crnu kavicu, gledali u dubine nebrojenih jama u koje ste bacali tolika Božija stvorenja i to samo zato jer se Boga svoga ne odrekoše, jer ljubljaše svoju Domovinu i ne pristajaše uz bolesnu ćud  vašeg bozboštva.  Sjećanja vam kava vraćala na silovane djevojke i majke, mučene očeve i sinove kojima ste posljednji put gledali u oči kada ste im pucali u glave. Ubili ste ga jer se molio za vaše duše Kad god ustajali iza svoga stola i pogled

ANTO, skini kapu!

Anto, skini kapu! Antifašizam Smrt je odnosila svoj danak i noću i danju. Gledali  smo je u oči već danima i u očaju je iščekivali kao da će nam s njom naše muke prestati. Osjećao sam da tu više nema nade. Jedino što mi se vrtilo po glavi je misao da nikad više neću ugledati ćaću i mater i najmlađeg brata. Majko moja mila što nam to rade – budila su me pitanja iz trn u tren. Ovo nisu ljudi, ovo nije ni likom ni naličjem Bog stvarao. Ovo su djeca samoga Vraga. (Ovo je ulomak iz svjedočanstva jednog od dvadesetak nesretnika koji su preživjeli ulazak i izlazak iz antifašističkog pakla) Kada smo ušli u Hrvatsku, a bilo je to negdje iza 05 u jutarnjim satima, rekoše da se ponovno pregrupiramo jer ćemo u kolonu primiti još jednu skupinu od stotinjak bandita koji će nam praviti društvo. Zasukali smo svoje lijevo krilo kolone u kojoj je po mojoj slobodnoj procjeni bilo oko 3 500 – 5 000 ljudi i stali sa desne strane ceste. Čekali smo. Iz daljine se čula pucnjava. Činilo mi s

Pravac "Padre PIO" - I DIO

Pravac Padre PIO, pajdi bez premca Mislio sam da će i to biti još jedna klasična vidokolica. Sjedni u auto, malo zastani, zaviri ovamo, onamo, nešto snimi, dobro pojedi i baš me briga. Kad ono, ni po babi ni po stricu već po pajdinomu planu.   Mi krenuli k njemu, a on nas odveo na još važnija mjesta. Bilo nas je pet, tri jadna muška i dvije žene.  Manji smo dio karizmatske molitvene zajednice Novo rađanje. Pravac kretanja smo nazvali    Padre Pio.  Nekako nam je sjeo u srce i morali smo ga malo ćirnuti u Italiju. Brodom do Ancone. Ništa posebno. Valjaj se po nekakvim podmetačima, brodskim klupama i priželjkuj da što prije svane. I konačno, kad smo prebrodili Jadran, jutro nas probudi s pogledom na doista veliku morsku luku.  Nismo se  zadržavali. Sjednemo u našeg četverokotačnog magarca i krenemo dalje. Cilj je San Giovanno Rotondo.  Na autoputu malo više prometa nego na našem (kad su ljetne kolone). Putujemo i rekao bi da primjećujemo ono zbog čega se mi Hrvati možemo prilič