Preskoči na glavni sadržaj

Stara "politička" navada

Da nam nije starih "političara" država bi ...

Na dnevniku nam javljaju da se u Dubrovniku diglo olujno nevrijeme. Dubrovački  je HDZ sjeo za stol i utanačio strategiju svog odnosa prema gradonačelniku  Andri Vlahušiću.  Kako stvari stoje, za stolom HDZ-a je dogovoreno da po slijedećim nekoliko točaka neće podržavati HNS-ova (Pusićkina) gradonačelnika Vlahušića jer  je i onako izgubio potrebnu vladajuću većinu te da su mu svi slijedeći potezi usmjereni na spašavanje stranačke pozicije vlasti i osobnog reizbora u gradu Dubrovniku. Tako dogovoriše za svojim stolom.
Dubravka za Andrinim stolom (...trast, mast...)
Predstavnik HDZ-a je bila Dubravka Šuica. Problema nije bilo sve dok stara i "iskusna političarka" nije izišla iz stranačkih prostorija. Za stolom  dr. Andre Vlahušića stvar se potpisuje suprotno dogovorenom. I gdje smo sad? Ja ne znam gdje je dubrovački HDZ ali znam da sam ja ponovo na našem REFERENDUMU. Kad su članovi stranke shvatili da ih je gospođa Šuica doslovno izigrala oni su je zbog izdaje odlučili istjerati iz svog stranačkog organa. Prema zadnjim saznanjima, iz Zagreba stiže vatrogasna služba Vaso koji bi trebao smiriti srasti i urazumiti mlade zaigrane HDZ-ovce.  Problem je dakle jedino u tomu što su mladi htjeli ostati pošteni prema samima sebi. Ja se pitam je li ex. gradonačelnica Dubravka Šuica stekla svoju iskustvenost u druženjima sa Vladimirom Šeksom ili sa Ivom Sanaderom. Kakvi god bili dogovoreni stavovi stranačkih kolega, moralan i dobronamjeran izaslanik neće donositi svojevoljno odluku protivno većine svoga članstva. Kod naših starih i iskusnih političara to je modus vivendi. Samo kod starih ili...? Srdačno preporučam članovima HDZ-a da prijeđu u dubrovački HRAST jer tamo ih, ma skoro sam siguran, nitko neće prodati za samo jednu šaku dolara. REFERENDUM je braćo moja iz HDZ-a, HRAST-a i drugih hrvatskih stranaka rješenje i spas za vas i  nas od sviju njih, od sviju nas. Imamo još jedva nekoliko dana.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

"Dragi antifašisti"

"Dragi antifašisti", neka vam je sretan vaš prokleti dan "antifašizma"! Jutrom vam se budila sjećanja na "čast" koju ste po nadahnuću velikog vođe izvršavali a u zahvalu od njega dobivali tek ozareni smiješak pobjednika. I sjetili se tako svakog svoga dana i noći kojeg podijeliste sa svojim narodom zatečenim po svojim kućama, crkvama, bolnicama, poljima i gdje god ste ih sustizali. Pletenice djevojaka koje ste žive  zatrpali u Barbarin rov Jutarnja vam kava otvarala vidike savjesti i kroz nju, tu malu crnu kavicu, gledali u dubine nebrojenih jama u koje ste bacali tolika Božija stvorenja i to samo zato jer se Boga svoga ne odrekoše, jer ljubljaše svoju Domovinu i ne pristajaše uz bolesnu ćud  vašeg bozboštva.  Sjećanja vam kava vraćala na silovane djevojke i majke, mučene očeve i sinove kojima ste posljednji put gledali u oči kada ste im pucali u glave. Ubili ste ga jer se molio za vaše duše Kad god ustajali iza svoga stola i pogled

ANTO, skini kapu!

Anto, skini kapu! Antifašizam Smrt je odnosila svoj danak i noću i danju. Gledali  smo je u oči već danima i u očaju je iščekivali kao da će nam s njom naše muke prestati. Osjećao sam da tu više nema nade. Jedino što mi se vrtilo po glavi je misao da nikad više neću ugledati ćaću i mater i najmlađeg brata. Majko moja mila što nam to rade – budila su me pitanja iz trn u tren. Ovo nisu ljudi, ovo nije ni likom ni naličjem Bog stvarao. Ovo su djeca samoga Vraga. (Ovo je ulomak iz svjedočanstva jednog od dvadesetak nesretnika koji su preživjeli ulazak i izlazak iz antifašističkog pakla) Kada smo ušli u Hrvatsku, a bilo je to negdje iza 05 u jutarnjim satima, rekoše da se ponovno pregrupiramo jer ćemo u kolonu primiti još jednu skupinu od stotinjak bandita koji će nam praviti društvo. Zasukali smo svoje lijevo krilo kolone u kojoj je po mojoj slobodnoj procjeni bilo oko 3 500 – 5 000 ljudi i stali sa desne strane ceste. Čekali smo. Iz daljine se čula pucnjava. Činilo mi s

Pravac "Padre PIO" - I DIO

Pravac Padre PIO, pajdi bez premca Mislio sam da će i to biti još jedna klasična vidokolica. Sjedni u auto, malo zastani, zaviri ovamo, onamo, nešto snimi, dobro pojedi i baš me briga. Kad ono, ni po babi ni po stricu već po pajdinomu planu.   Mi krenuli k njemu, a on nas odveo na još važnija mjesta. Bilo nas je pet, tri jadna muška i dvije žene.  Manji smo dio karizmatske molitvene zajednice Novo rađanje. Pravac kretanja smo nazvali    Padre Pio.  Nekako nam je sjeo u srce i morali smo ga malo ćirnuti u Italiju. Brodom do Ancone. Ništa posebno. Valjaj se po nekakvim podmetačima, brodskim klupama i priželjkuj da što prije svane. I konačno, kad smo prebrodili Jadran, jutro nas probudi s pogledom na doista veliku morsku luku.  Nismo se  zadržavali. Sjednemo u našeg četverokotačnog magarca i krenemo dalje. Cilj je San Giovanno Rotondo.  Na autoputu malo više prometa nego na našem (kad su ljetne kolone). Putujemo i rekao bi da primjećujemo ono zbog čega se mi Hrvati možemo prilič