Preskoči na glavni sadržaj

TRK KROZ PAKAO

TRK KROZ PAKAO


(Detalji iz vlastitih memoara)

A kad sam ulazio u tu tvrđavu ničem se dobru nisam nadao. Izgledalo mi je kao da ponirem u rudnik bez dna. Prva vrata, druga, treća i ponovo vrata na vlastitoj ćelije. Bila je to ćiba pod rednim brojem 7. Prošavši kroz ta zadnja vrata našao sam se u jazbini bez nade. Ne znam kako se dijete osjeća u majčinoj utrobi neposredno pred vlastito rađanje ali ja sam se nekako s tom situacijom dao usporediti. Uzak je to prostor. Jedva 14 stopa dužine i 7,5 širine. U toj skučenosti jašu tri kreveta jedan na drugom, jedna "kibla", dvije stolice i jedan mali stolić. Dominira beznađe. Željezna vrata na zidu debljem od jednoga metra sa jednom rupicom u visini glave. Na drugoj strani je prozor sa kosim zasjekom prema željeznim rešetkama debljine dječje ruke. Uh, Bože moj gdje si me to dopremio, pomislio sam. U ovoj galerijskoj prostoriji već su bila dvojica neznanaca. Cigo iz Rijeke i jedan Albanac dopremljen sa Kosova. Ležali su svaki na svom krevetu i zurili kroz strop u vlastito nebo. Mene je dopao najdonji ležaj. Pokušavam sjesti ali, nema mjesta, pokušavam šetati, to i pogotovo ne mogu. Zastrašujuće mi ponestaje zraka. Vrtim se oko svoje osi i kao da ću proletjeti kroz vrata. Ajme, ja se gušim. Poletim prema vratima i zalupam što sam jače mogao, sav zadihan kao da sam se upravo spasio od utapanja.
Na put bez nade
- Ej, stari, upozori me Albanac (neću o imenima), nemoj lupati, ako dođu izvest će te na hodnik i prebiti. Popni se na moj krevet, uhvati za rešetke i diši duboko. Proći će te, tako je i meni bilo.
Bilo je oko 20.00 sati. Hvala. 
Hvala ti prijatelju za tisuću narednih godina, pomislio sam. Tako sam čvrsto zgrabio za rešetke da je bilo gotovo nemoguće odvojiti me od njih. One su bile moj spas. Buljio sam u krug lepoglavskog kazamata kroz poluotvoreni prozor i gutao zrak kao da su mi to posljednji trzaji života. Gušim li se ja to ili tek postajem dio novog svijeta? Kao i dijete. Koliko god bi udahnuo uvijek bi bilo malo. Malo zraka, malo prostora, malo života. Tako sam visio na prozoru punih pet sati. Povremeno bih se potpuno opustio niza zid a povremeno naslonio na krevet. Taj prokleti željezni krevet koji bi svakim dodirom zaškripao poput starog zahrđalog pluga. Pogled u "svijet" je zapravo završavao na visokom ciglenom zidu, opasanom kolutovima bodljikave žice pored kojih su šetali njemački ovčari. Bože moj, Bože moj, pomozi, daj da se smirim, daj da izdržim. Ajme meni, hoću li izdržati? Je li ovo kraj, nije li ovo pakao? Pa tko će ovako izdržati pune tri godine, motale su mi se užasne misli po glavi. Boga, što sam više zazivao, Njega je manje bilo. Jesi li me ostavio kao i Isusa na križu ili sam ja zapravo toliko zastranio da se ni u ovom očaju ne obraćam Tebi nego tko zna komu?
Negdje oko jedan po ponoći zalupi nešto po vratima i zavreča: "Silazi dolje budalo, nemoj da te ja skidam". Virio je kroz "špijunku". Promatrao me i šutio a potom je uživao gledajući me kako sam obezglavljen i uplašen. Znao je kroz što ja prolazim. Ja sam tek jedan od tisuća koji su ovuda prošli. Broj. Manje više svi su imali svoju agoniju, meni je moja tako mučna. Neizdržljiva. Skočio sam sa prozora i pošao k vratima. Mislio sam ga zamoliti da me malo pusti na hodnik. Samo malo da koji put udahnem i da se opet vratim unutra.

- Ne, opet je progovorio Albanac. Prozreo me i upozorio. Vrati se i sjedni na krevet.
Šutke sam ga poslušao, sjeo na krevet i umirio se. Špijunka se zatvorila.
Da si ga išta zamolio žalio bi za sva vremena, dodao je.
Kako si znao što namjeravam, prošaptao sam? Znam, kroz isto sam prolazio, ali nije me nitko imao posavjetovati. Mora da si dobar čovjek. Čuo sam te kako zoveš Boga. Ali, nema ga. Nema ti ovdje Boga moj prijatelju. Ili je umro ili su ga ubili. Nemam pojma, ali ga nema.
Te noći nisam oka sklopio. Buljio sam u krevetnu žicu iznad glave. Misli su nadolazile jedna za drugom i nanosile svoje emocije koja su me tjerale iz krajnosti u krajnost. Tek sam počeo živjeti. Imao sam djevojku. Nisam se ni poljubiti znao. Moji su snovi bili Hrvatska a završio sam u usranom jugoslavenskom paklu. Osuđen ni za što na svu svoju vječnost. Nisam li trebao biti bezbrižnik, uživati u datosti svoje mladosti i bilježiti recke slatkih poljubaca, plesnjaka, pročitanih knjiga, završenih škola ili možda najobičnijeg šetanja po vedrom polju beskonačno udišući svoju slobodu? Pa kako nisam poslušao onu svinju kad mi je govorila da uzmem pasoš i pobjegnem negdje vani. U meni se rodio inat, e baš neću. Neću, pa makar i da umrem ovdje, neću van. A ipak, da jesam, ovoga pakla ne bi okusio. Redale su mi se misli jedna na drugu i nisam više znao gdje sam. Jedva sam čekao da svane novi dan. Čekao sam jutro kao vlastito uskrsnuće i izlazak iz groba. Moje stvarno rođenje. Povremeno bi se trznuo jedino na škripanje ovog kreveta ili kad bi se cigo okrenuo u njemu i bezdušno prdnuo kao da želi reći, neka se zgrada sruši na mene. Ni kibla u koju smo tijekom noći vršili veliku i malu nužde nije smrdila, mada je bila starija od i od samoga zatvora. Zahrđala, ispucala, iskrivljena, smrdljiva teća sa šupljikavim poklopcem. Pa dobro što je stara, ali, koja ju je budala išla bušiti odozgo? Unatoč tomu, sve je to manje smrdilo od same situacije u koju sam bačen. Ja sam tako jadan, sam, doslovno jadan. Ostavljen i od samoga Boga, zaboravljen i od najdražih. Grobnica iz koje mogu pobjeći jedino u mislima. Bijaše to moja prva noć u paklu. Mogao bih je opisivati danima i noćima ali svejedno, siguran sam da bi bila nedovoljno opisana a da je čitalac može doživjeti u njezinom punom "sjaju".
U ranim jutarnjim satima zazvonilo je zvono koje me potaklo da u hipu skočim iz kreveta i stanem pred vrata kako bih odmah po otvaranju iskočio na hodnik. Mislio sam onako nesretan, tko god da otvori ova paklena vrata on će mi biti kao Isus Spasitelj. Međutim, kad je ključ napravio svoj željeni klik, na vratima se pojavio umjesto mog Spasitelja, sama Sotona. Crn, visok, runjavi kurvin sin koji me zaskoči pogledom direktno u mali mozak, sa onim podlim glasom od sinoć, nemoj da te više vidim na na rešetki. Šutio sam kao zaliven. Odzujao sam do zahoda i obavio sve ono što sam mogao i unutra. Usput se i okvasio do pojasa u hladnoj vodi. Spas. O Bože hvala ti za ovo jutro, ali, noći ti Bože predugo traju.

Tog jutra sam povjerovao da se takvo stanje nikad više neće ponoviti. I nije. Na žalost, to je bila tek jedna od blažih noći koje će uslijediti kroz te prljave i proklete, hladne i bezdušne dane lepoglavskih zidina.  

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

"Dragi antifašisti"

"Dragi antifašisti", neka vam je sretan vaš prokleti dan "antifašizma"! Jutrom vam se budila sjećanja na "čast" koju ste po nadahnuću velikog vođe izvršavali a u zahvalu od njega dobivali tek ozareni smiješak pobjednika. I sjetili se tako svakog svoga dana i noći kojeg podijeliste sa svojim narodom zatečenim po svojim kućama, crkvama, bolnicama, poljima i gdje god ste ih sustizali. Pletenice djevojaka koje ste žive  zatrpali u Barbarin rov Jutarnja vam kava otvarala vidike savjesti i kroz nju, tu malu crnu kavicu, gledali u dubine nebrojenih jama u koje ste bacali tolika Božija stvorenja i to samo zato jer se Boga svoga ne odrekoše, jer ljubljaše svoju Domovinu i ne pristajaše uz bolesnu ćud  vašeg bozboštva.  Sjećanja vam kava vraćala na silovane djevojke i majke, mučene očeve i sinove kojima ste posljednji put gledali u oči kada ste im pucali u glave. Ubili ste ga jer se molio za vaše duše Kad god ustajali iza svoga stola i pogled

ANTO, skini kapu!

Anto, skini kapu! Antifašizam Smrt je odnosila svoj danak i noću i danju. Gledali  smo je u oči već danima i u očaju je iščekivali kao da će nam s njom naše muke prestati. Osjećao sam da tu više nema nade. Jedino što mi se vrtilo po glavi je misao da nikad više neću ugledati ćaću i mater i najmlađeg brata. Majko moja mila što nam to rade – budila su me pitanja iz trn u tren. Ovo nisu ljudi, ovo nije ni likom ni naličjem Bog stvarao. Ovo su djeca samoga Vraga. (Ovo je ulomak iz svjedočanstva jednog od dvadesetak nesretnika koji su preživjeli ulazak i izlazak iz antifašističkog pakla) Kada smo ušli u Hrvatsku, a bilo je to negdje iza 05 u jutarnjim satima, rekoše da se ponovno pregrupiramo jer ćemo u kolonu primiti još jednu skupinu od stotinjak bandita koji će nam praviti društvo. Zasukali smo svoje lijevo krilo kolone u kojoj je po mojoj slobodnoj procjeni bilo oko 3 500 – 5 000 ljudi i stali sa desne strane ceste. Čekali smo. Iz daljine se čula pucnjava. Činilo mi s

Pravac "Padre PIO" - I DIO

Pravac Padre PIO, pajdi bez premca Mislio sam da će i to biti još jedna klasična vidokolica. Sjedni u auto, malo zastani, zaviri ovamo, onamo, nešto snimi, dobro pojedi i baš me briga. Kad ono, ni po babi ni po stricu već po pajdinomu planu.   Mi krenuli k njemu, a on nas odveo na još važnija mjesta. Bilo nas je pet, tri jadna muška i dvije žene.  Manji smo dio karizmatske molitvene zajednice Novo rađanje. Pravac kretanja smo nazvali    Padre Pio.  Nekako nam je sjeo u srce i morali smo ga malo ćirnuti u Italiju. Brodom do Ancone. Ništa posebno. Valjaj se po nekakvim podmetačima, brodskim klupama i priželjkuj da što prije svane. I konačno, kad smo prebrodili Jadran, jutro nas probudi s pogledom na doista veliku morsku luku.  Nismo se  zadržavali. Sjednemo u našeg četverokotačnog magarca i krenemo dalje. Cilj je San Giovanno Rotondo.  Na autoputu malo više prometa nego na našem (kad su ljetne kolone). Putujemo i rekao bi da primjećujemo ono zbog čega se mi Hrvati možemo prilič