MAMAAAAAAA, pusti me da živim!!!!!

Mama, ljubavi moja

(Text nije moj, samo sam ga slikovno dotjerao)

Nemam pojma od kuda mi brojka 30, jedan put je uzas, a 

zamisli 12 puta?

"Od 1988. do 1991. radila sam kao anesteziolog u jednoj regionalnoj općoj bolnici.

Naš je glavni liječnik svakog jutra raspoređivao u kojoj će operacijskoj sali pojedini anesteziolog raditi toga dana. U dane kada su se obavljale operacije na ginekologiji bile su potrebne dvije ekipe, jer pobačaji su se radili svaki dan.

Tamo je češće slao starije kolegice da ih poštedi napornog i fizički teškog posla u kirurškoj sali. Raditi pobačaje bio je "lakši" posao, jer su pacijentice bile mlade i zdrave, pa su i rizici bili manji. Ali svaka anestezija je rizik, jer svaka osoba drukčije reagira. Može doći do zastoja disanja, anafilaktičkog šoka, povraćanja koje može uzrokovati gušenje, poremećaja ritma rada srca, povišenja tlaka, kome, pa i smrti. To se, srećom, rijetko događa, ali ako se dogodi, odgovoran je anesteziolog. 

Sotonisti kolo vode

Često je dolazilo do nesuglasica između nas ginekologa, jer smo na pobačaje gledali kao na dodatno opterećenje koje nam se nije činilo nužno - ionako nitko nije bio ugrožen, a bili smo zatrpani gomilom hitnog, neodgodivog posla na našim odjelima. Zato smo često kasnili na pobačaje, a oni su se ljutili jer nisu mogli raditi bez nas, a njihove su pacijentice bile natašte.

Kultura smrti

Sjećam se kako su uplašeno virile iz sobe za pripremu, očekujući da anesteziološka ekipa dođe.Ti su se zahvati radili u manjoj sali u kojoj nije trebalo sve biti sterilno, kao u pravoj operacijskoj dvorani. Ekipa se satojala od ginekologa, njegove instrumentarke, još jedne sestre koja je prozivala pacijentice, anesteziologa i anestetičara. Pacijentice su same ulazile u salu. Nakon ulaska više nije bilo razgovora i rasprava. Samo se nekoliko puta dogodilo da se pojedina pacijentica rasplakala i odustala. Mi smo svoj posao radili profesionalno i rutinski, jedino nam je bilo važno da ne dođe do komplikacija.

Strah me

Operater bi ih tada prvi put vidio, pregledao i pitao o tjednima trudnoće, a mi smo ih pitali jesu li natašte, imaju li umjetne zube, jesu li teže bolovale i jesu li alergične. Pacijentice su znale da ćemo ih odbiti ako nisu natašte, pa su ponekad i slagale, ne znajući da dovode u opasnost vlastiti život. Pranje operativnog polja je bolno i neugodno, ali mi bismo ih uspavali tek nakon toga da se skrati trajanje anestezije. Tada bismo im u venu uštrcali anestetik kratkog djelovanja, stavili im na lice masku s kisikom, te dali znak operateru da počne.Zahvat obično traje nekoliko minuta. Sadržaj maternice usiše se u aspirater. Aspirater je velika staklena boca koja stoji na podu, a u nju ulazi sav sadržaj iz maternice, koji je sukrvav i pjenušav dok je pod pritiskom. Tu završava i voda kojom se cijev aspiratera ispire. Tako se iz pobačaja u pobačaj sve miješa u toj istoj staklenoj boci koja stoji nasred sale i puni se crvenim sadržajem koji će na kraju radnog dana čistačica isprazniti u WC školjku i oprati bocu za slijedeći dan.

Lady Gaga u prirodnom izdanju

Samo rijetko, kad bi trudnoća bila u kasnijoj fazi, vidjeli bismo u toj smjesi otrgnute nožice i ručice. Bile su bjelkaste i sićušne sa malim prstićima, i podsjećale su na otkinute nožice Barbike. Tada bi u sali nastala neugodna tišina, samo je sestra R. znala reći: "Svi ćemo se mi zbog ovoga peći u paklu."Tijekom zahvata često anestezija nije bila dovoljno jaka, pa su žene osjećale bol, jaukale i trzale se. Tada bismo im stavili masku sa kisikom i plinom za smirenje, jer se uslijed trzanja i bacakanja moglo dogoditi da operater probije stijenku maternice.Nikada im nisam davala previše narkoze, jer ih je trebalo odmah probuditi da mogu prijeći same na kolica, a ne da ih mi prebacujemo.Posao se odvijao rutinski, kao na traci.Nakon anestezije često im je bilo mučno i povraćale su. Dok su odlazile bile su uplašene, nesigurne, tresle su se ponekad i plakale.Bilo je nažalost takvih kojima je to bio i 12. i više put, pa im nije trebala ni narkoza. Osoblje je bilo ljubazno prema njima, mi smo ih tješili da ih neće boljeti, samo da se opuste i mirno dišu.Mislim da se ljudi sa kojima sam radila nisu previše opterećivali moralnim aspektima, posao je već sam po sebi bio težak. Svima je to bio rutinski posao i najvažnije je bilo da prođe bez komplikacija. Tješila sam se mišlju da bi one pobacile i bez mene. Tih se godina nismo mogli pozvati na prigovor savjesti, i meni onda, kao najmlađoj, nije padalo na pamet reći da neki posao ne bih napravila. Kad su onda liječnici dobili to pravo, samo se jedan anesteziolog, a niti jedan ginekolog, pozvao na to.Ja sam prestala raditi taj posao, ali još uvijek imam prigovor savjesti, i nikada neću zaboraviti ležernu tmosferu i razgovore o svakidašnjim temama koji su se tamo vodili i s kakvom smo se savjesnom i profesionalnom rutinom trudili napraviti što više pobačaja u što kraćem vremenu.Nikada neću zaboraviti slučaj kada su četrnaestogodišnjoj romkinji inducirali pobačaj u 5. mjesecu trudnoće. Ona se mučila i bacala po krevetui nikome nije dala da joj priđe. Na kraju je plod u potpunosti izašao i, na opći užas, bio je živ.

ŽIVI ABORTUS!

Sestra nije znala što da radi, nije mogla zvati pedijatre da ga stave u inkubator kad se nije smio roditi.

Uvijek postoji rješenje

Gledali smo to malo, golo, bespomoćno tjelešce koje se borilo za život. Sestra je čekala da prestane pokazivati znakove života, da ga može baciti. Bila je ljuta i ogorčena jer njezin posao nije bio da odlučuje o životu i smrti. Oni koji su to zakonom omogućili i dozvolili ionako nisu tamo da gledaju taj užas. Jer, slažete se, čovjek i ne mora bit vjernik da mu se sve to zgadi."