Da! Ali, što je to?
Kad se sjetim dežgracije između susjedove i moje obitelji koja je trajala punih 40 godina, muka me uhvati. Iznad moje stare kuće bio je jedan kanal širine jedva pola metra. Umakao djed kuću da se ne naslanja na tuđe guvno. Pale kiše i srušio se zid. Eto ti belaja.
- Diži onaj zid.
- Neću, meni ne smeta.
- Diži ga pas ti mater neće se on naslanjati na moj zid.
- Neću pa neću...
Tako je započelo i tako je ostalo. Susjed a ujedno i rođak, jednako kao i moj otac i stric, nisu razgovarali do smrti. Otišli su sva trojica a da nisu "našli vremena" za pomirbu. Nisu jedni drugima imali što reći. Svi su bili u pravu.
Ideologija bez duše |
Kad danas promatram naše društvo koje je, bar mi se tako čini, podjeljeno više nego ikad, čini mi se da imamo vrlo slične odnose gore navedenom stanju mojih dviju obitelji. I nakon punih 70 godina od rata, ovo društvo nije raščistilo međusobne odnose i zauzelo stav o nečem što je nezapamćeno u povijesti i većih naroda nego li je naš hrvatski. Rat koji je u međusobnim obračunima odnio više od pola milijuna duša. Danas je to rak rana koja ne zacjeljuje nepuno stoljeće. Što je alternativa nakaradnom stanju koje iz dana u dan proicira novu i jaču mržnju? Zar želimo svoje viđenje stvari potvrđivati novim jamama i ponovnim mesarenjem vlastitog naroda? Evo ja sam napravio spisak od 250 splitskih komunista koje treba prvom prilikom potamaniti. Čujem da su i oni napravili svoju listu od 250 koje treba skratiti za glavu. Kad se počnemo skraćivati, ja sam uvjeren da će potkraćenih biti mnogo više od ovih 500 predviđenih.
U konačnici, oni koji ostanu nepotkresani opet će imati u koga upirati prstom za počinjene zločine i opet će čekati svoju priliku. A sjećate li se iz Biblije kako su rekli Mojsiju da ga treba svrgnuti sa vlasti jer, mada su Izraelci pobjeđivali dok je on držao ruke u zraku, oni su u konačnici samo prebrojavali svoje mrtve i tako, još jedan "pobjedonosni" rat ne bi preživjeli. Mi se zaklinjemo u boljitak i demokraciju a o istima ne umijemo ni promišljati a kamo li ih živjeti.
Ako to nismo u stanju prihvatiti mi samo potvrđujemo da je u nama duboku utkan mentalitet komunizma i da mi zapravo još uvijek živimo ono protiv čega smo se borili, jedno govoreći a radeći drugo. Pretpostavimo ipak da smo demokrati, da jedni druge uvažavamo i pridržavamo pravo na drugačije razmišljanje.
Tri brata potpuno drugačijih poimanja svoje Hrvatske.
Prvi želi Nezavisnu Državu Hrvatsku do Drine.
Drugi želi komunističku Hrvatsku u okvirima Jugoslavije.
Treći je najčudniji brat i želi nikakvu, odnosno, uopće ne želi Hrvatsku.
Sva trojica su prisebna i uvažavaju drugu braću i njihovo pravo na drugačije razmišljanje. Situacija se zakuhala zbog raličitosti stavova. Braća su prestala razgovarati, podijelili se i krenuli svaki na svoju stranu. Jedan je otišao u ustaše, drugi u partizane a treći se odlučio za četnike jer on ne želi nikakvu Hrvatsku.
Ne želim uopće govoriti o tomu tko je kriv a tko nije, tko je više a tko manje. Odgovornost počiva na onom tko je prvi isukao mač i potkresao glavu svoga brata, a ja nisam taj koji bi trebao donijeti konačni sud. Svrstan sam u jednu od ove tri skupine i pretposavljan da bih mogao biti subjektivan za konačnu presudu. Ali, javljaju se razni emisari koji bruje o tomu tko je zločinac a tko pravednik, sve u cilju kako bi svoju stranu opravdali a ne kako bi na demokratskim uzusima dali mjeru koja će garantirati da se zla prošlost nikad neće ponoviti a da će pravda biti zadovoljena.
Mnogi su vinovnici događanja odavno preselili, Bogu ili Vragu za kurira, tek manji broj je još živ. Pitam se ja, uvažavajući pravo drugih na drugačije promišljanje, komu to smeta da se povjesničarima prepusti istinsko proučavanje povijesti?
Ne postoji ni jedan dim (kuća) u našem narodu koja ne zna tko je, od koga i na koji način stradao tijekom tog đavlijeg pohoda na hrvatski narod. Svaki stradalnik ima svoje ime pa prema tomu i broj se poprilično točno može utvrditi. Svatko je dakle mogao imati ideju koju je imao pravo nastojati realizirati, ali kad je počeo provoditi realizaciju odrubljivanjem glave vlastitome bratu on je napravio bratoubojstvo i za to mora snositi sankcije. Prema popisu stradalih, jasno se može utvrditi tko je ubojica, progonitelj i uništavatelj bratove imovine, pa se prema tome može utvrditi tko je započeo i tko je više zla počinio. Ovo su tek osnovni parametri koji će egzaktno pokazati je li koji pokret imao pravo egzistirati ili nije, koji je brat bio u pravu koji nije ili su možda sva trojica bila u krivu i sva trojica zavrjeđuju povijesni prijekor.
Ipak, za demokratsko razmišljanje potrebni su određeni pomaci. Osnovni preduvjet jest politička eliminacija iz rasprave starih učmalim mozgova indoktriniranih mržnjom ponajprije prema zdravoj pameti i demokratskim stremljenjima a potom i prema skupini kojoj u povijesnom smislu ne pripadaju. Najbolji primjer je bivši predsjednik Stjepan Mesić koji je u stotinama navrata znao izjaviti da su zločini na Bleiburgu opravdani a drugdje od drugih nisu i da su za svaku osudu.
Ovakve budale u startu treba eliminirati iz svakog razgovora na ovu temu. Preduvjet potreban za zdrav dijalog već davno se trebao provesti. Društvo je trebalo po uzoru na druge postkomunističke zemlje provesti lustraciju od crvljivih mozgova i sve ove godine bili bi zakinuti za sve ove nedaće koje su plod njihova djelovanja. Najljepša europska zemlja postaje najsiromašnija i beznadna upravo zato jer se dozvolilo političkim điklosima da vode zemlju po načelu "ovo nije moj dom".
Nekoć se mahalo sa 700 000 Jasenovačkih žrtava. Sad se jasno vidi da su na spiskovima tisuće osoba koje ne samo da nisu nikad bile u Jasenovcu nego su pognuli drugdje kao pripadnici ustaških formacija, ubijeni po kućama od strane partizanskih jedinica, zaklani od ruku četnika ili čak umrli daleko u iseljeništvu. Da stvar bude još gora, neki su upisani kao žrtve a još uvijek žive. Tragičnije od očite laži jest činjenica da se laž svjesno podupire i brani svaka pomisao da se ista istraži. Tako to biva u bezvlašću koje počiva na indoktrinaciji crvljivih mozgova. Sjetimo li se da je i sam predsjednik Ivo Josipović intervenirao prema načelniku općine Dugopolje Zlatku Ževrnji, sadašnjem županu splitsko-dalmatinskom, da ne čini zajednički spomenik ustašama i partizanima u Dugopolju jer da se te dvije ideologije ne mogu pomiriti. Istovremeno je u stanju kazati da su svi htjeli svoju Hrvatsku i da je svi vole ali na različite načine, ali se ne mogu pomiriti. Ono što se apriori ne može pomiriti osuđeno je na vječiti sukob. To stanje u hrvatskom narodu može podržavati i priželjkivati jedino sluga neprijatelja i onaj čije bogatstvo počiva na krvi svoga brata.
Pristajanje uz pomirbu znači neumoljivu osudu zločinaca, zločinačkih pokreta i zabranu veličanja zločinačkih ideja, a što je u konačnici već i prozakonjeno. A znači li to i oduzimanje krvarine, valja tek prepustiti vlastima koje bi provodile lustraciju i utjelovljavale ideju pomirbe kao temelj buduće demokratizacije i općeg boljitka naše Domovine.
700 000 ili 7 000, zašto se istini ne da prostora |
Zbunjena braća
Demokracija i opći boljitak u najmanju ruku znače prihvatiti pravo drugoga na drugačije mišljenje. Pa možemo li mi danas sa odstojanjem od 70 godina od tragičnih zbivanja i silnih promjena prihvatiti pravo drugoga da drugačije razmišlja? Po pitanju svoje vjeroispovjesti, različitih svjetonazora, političkih stremljenja i bilo čega?Je li moguća pomirba bez odgovornosti |
Tri brata potpuno drugačijih poimanja svoje Hrvatske.
Prvi želi Nezavisnu Državu Hrvatsku do Drine.
Drugi želi komunističku Hrvatsku u okvirima Jugoslavije.
Treći je najčudniji brat i želi nikakvu, odnosno, uopće ne želi Hrvatsku.
Sva trojica su prisebna i uvažavaju drugu braću i njihovo pravo na drugačije razmišljanje. Situacija se zakuhala zbog raličitosti stavova. Braća su prestala razgovarati, podijelili se i krenuli svaki na svoju stranu. Jedan je otišao u ustaše, drugi u partizane a treći se odlučio za četnike jer on ne želi nikakvu Hrvatsku.
Krao sam novčiće iz džepova mrtvih ustaša |
Mnogi su vinovnici događanja odavno preselili, Bogu ili Vragu za kurira, tek manji broj je još živ. Pitam se ja, uvažavajući pravo drugih na drugačije promišljanje, komu to smeta da se povjesničarima prepusti istinsko proučavanje povijesti?
Simo Dubajić se pokajao |
Ipak, za demokratsko razmišljanje potrebni su određeni pomaci. Osnovni preduvjet jest politička eliminacija iz rasprave starih učmalim mozgova indoktriniranih mržnjom ponajprije prema zdravoj pameti i demokratskim stremljenjima a potom i prema skupini kojoj u povijesnom smislu ne pripadaju. Najbolji primjer je bivši predsjednik Stjepan Mesić koji je u stotinama navrata znao izjaviti da su zločini na Bleiburgu opravdani a drugdje od drugih nisu i da su za svaku osudu.
Nisam ih ja sam ubijao |
Smeta li Ivi Josipoviću pomirba?
Toliko truda oko očuvanja digniteta ličnosti pojedinih zlotvora, pokreta kojima su pripadali i zlodjela koja su počinili može imati samo jedno za cilj, neopravdano zadržavanje u vlasništvu imovine koja se stekla na nevinoj krvi svoga brata. Zašto je ukinuta saborska Komisija za žrtve rata i poraća? Mogla je raditi sporo, možda previše trošiti novce, možda loše ili uopće ne raditi, ali se njezino postojanje nije smjelo dovoditi u pitanje. Ali, izgleda da cilj opravdava sredstva.Ja promišljam kako me otac naučio - jugoslavenski |
Pristajanje uz pomirbu znači neumoljivu osudu zločinaca, zločinačkih pokreta i zabranu veličanja zločinačkih ideja, a što je u konačnici već i prozakonjeno. A znači li to i oduzimanje krvarine, valja tek prepustiti vlastima koje bi provodile lustraciju i utjelovljavale ideju pomirbe kao temelj buduće demokratizacije i općeg boljitka naše Domovine.
Primjedbe
Objavi komentar