Preskoči na glavni sadržaj

Ne trebam budale za prijatelje

Tagirati ili ne tagirati, pitanje je sad.? Kad napišem nekakav text čiji sadržaj želim naglasiti i držim važnijim za aktualni trenutak ili možda samu temu želim "pogurati", upotrijebim tu mogućnost tagiranja, ne bi li tako svoju misao proširio, pa na kraju krajeva i kritici izložio. Na žalost izgleda da je sve više onih koji se služe sistemom kopiraj-zalijepi pa nek' se vidi da nešto radim. Kada su slike i filmovi u pitanju onda i pogotovo, tomu nema kraja. Mogu i razumjeti da je u svemu prisutna želja da se nekakva zanimljivost bilo ozbiljna ili šaljiva podijeli kako bi se prijatelji virtualci nasmijali i dali podršku svojim lajkom ali, zar to mora baš svaki put završiti na mom profilu. Ne mora ali me to  i ne ljuti toliko, jer ako mi se stvar ne sviđa ja ostavim da prenoći iz čiste kurtoaznosti prema "prijatelju" pa u jutro izbrišem da mi ne narušava moju uređivačku politiku profila.
Šimunić - primjer nacionalnog ponosa

Ja međutim ne želim govoriti o toj pojavi tagiranja već o nečem drugom. Primjećujem naime da me pojedinci skoro pa siluju  sa svojim slikama  na kojima su lokve krvi, odsječene glave, krvavi noževi i tome sl. a povrh toga postave  neko nacionalno obilježje, pozdrav "Za dom spremni, NDH, Za poglavnika i Krista" i tomu slično natpisovlje. Pa, dragi moji, ubuduće neću samo brisati takve poruke sa svog profila nego i vas iz liste prijatelja. Pozdrav "Za dom spremni" proizlazi iz najdubljih dijelova hrvatskog slobodarskog bića, NDH je najveće dostignuće državništva kroz povijest hrvatskog naroda. Kad sve to stavite u kontext vaših krvavih slika ja jedino što mogu zaključiti jest da se radi o maloumnom autoru koji se eto ne umije drugačije prezentirati nego na način da kompromitira najviše vrijednosti i osjećaje većine svog naroda. Takvi mi prijatelji nisu potrebni. Budale nisu dobre ni u kopanju kanala, jer uglavnom nekog tresnu po nozi. Sve moje što je živjelo u tom vremenu bilo je u ustašama. Govorio je djed da su dolazeći doma izgledali kao "violine", čisti, obrijani, ispeglani, bili su ustrojeni ponajprije kao ljudi a potom i kao vojnici. Ustaše od prvog do posljednjeg dana, odani pokretu i NDH do smrti, smrti po jamama i križnim putevima. Obigrali su ratišta cijele tadašnje Hrvatske države, ali nikad im ubojstvo nije bio ponos. Prezirali su krvoločne maloumnike prljavih hlača, pune buha, osvetoljubive protuhe koji su pljačkali po hrvatskim selima, silovali žene a muževe na silu odvodili u šumu, palili crkve i ubija svećenike, odanost svojim nadređenima iskazivali oštricom svoga noža itd, itd. Nigdje i nikad se nisu hvalili krvavim rukama i krvlju umazanom zastavom. "Za dom spremni" se nije izgovaralo uzalud. Ovo što pojedinci sebi daju za pravo nalikuje na umobolnicu osnovanu pod protektoratom Ive Josipovića i njemu sličnih. Kad ih pitam jeste li izišli na izbore, odgovaraju, ma ....be mi se tko će pobijediti, kad ih pitam jeste li podržali referendum odgovaraju, ma ...be mi se za tim, jeste li bili na sv. Misi, ma ...be mi se za tim, jeste li pomogali poplavljenima, ma ...be mi se za njih,... i tako do u nedogled. Pa u redu, to je tvoj stav i ti na to imaš pravo ali ne u mom potkrovlju. Ja ti od danas više ne dozvoljavam da me zagađuješ. U mojoj obitelji nije bilo prljavog ustaše i zato nikom neću dozvoliti da mi zagađuje moj osobni prostor. Ako misliš da si facebook faca, NISI. Ne samo da nisi facebook faca, nisi uopće faca. Više ličiš na buk-ovu nego na facebook facu, ali nisi ni to. Nisi ni bukvalna faca. S tim stilom možeš biti ili facebook provokator ili budala. Ni u jednom od ovih oblika mi nisi potreban.
Za dom spremni!

Primjedbe

Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

"Dragi antifašisti"

"Dragi antifašisti", neka vam je sretan vaš prokleti dan "antifašizma"! Jutrom vam se budila sjećanja na "čast" koju ste po nadahnuću velikog vođe izvršavali a u zahvalu od njega dobivali tek ozareni smiješak pobjednika. I sjetili se tako svakog svoga dana i noći kojeg podijeliste sa svojim narodom zatečenim po svojim kućama, crkvama, bolnicama, poljima i gdje god ste ih sustizali. Pletenice djevojaka koje ste žive  zatrpali u Barbarin rov Jutarnja vam kava otvarala vidike savjesti i kroz nju, tu malu crnu kavicu, gledali u dubine nebrojenih jama u koje ste bacali tolika Božija stvorenja i to samo zato jer se Boga svoga ne odrekoše, jer ljubljaše svoju Domovinu i ne pristajaše uz bolesnu ćud  vašeg bozboštva.  Sjećanja vam kava vraćala na silovane djevojke i majke, mučene očeve i sinove kojima ste posljednji put gledali u oči kada ste im pucali u glave. Ubili ste ga jer se molio za vaše duše Kad god ustajali iza svoga stola i pogled

ANTO, skini kapu!

Anto, skini kapu! Antifašizam Smrt je odnosila svoj danak i noću i danju. Gledali  smo je u oči već danima i u očaju je iščekivali kao da će nam s njom naše muke prestati. Osjećao sam da tu više nema nade. Jedino što mi se vrtilo po glavi je misao da nikad više neću ugledati ćaću i mater i najmlađeg brata. Majko moja mila što nam to rade – budila su me pitanja iz trn u tren. Ovo nisu ljudi, ovo nije ni likom ni naličjem Bog stvarao. Ovo su djeca samoga Vraga. (Ovo je ulomak iz svjedočanstva jednog od dvadesetak nesretnika koji su preživjeli ulazak i izlazak iz antifašističkog pakla) Kada smo ušli u Hrvatsku, a bilo je to negdje iza 05 u jutarnjim satima, rekoše da se ponovno pregrupiramo jer ćemo u kolonu primiti još jednu skupinu od stotinjak bandita koji će nam praviti društvo. Zasukali smo svoje lijevo krilo kolone u kojoj je po mojoj slobodnoj procjeni bilo oko 3 500 – 5 000 ljudi i stali sa desne strane ceste. Čekali smo. Iz daljine se čula pucnjava. Činilo mi s

Pravac "Padre PIO" - I DIO

Pravac Padre PIO, pajdi bez premca Mislio sam da će i to biti još jedna klasična vidokolica. Sjedni u auto, malo zastani, zaviri ovamo, onamo, nešto snimi, dobro pojedi i baš me briga. Kad ono, ni po babi ni po stricu već po pajdinomu planu.   Mi krenuli k njemu, a on nas odveo na još važnija mjesta. Bilo nas je pet, tri jadna muška i dvije žene.  Manji smo dio karizmatske molitvene zajednice Novo rađanje. Pravac kretanja smo nazvali    Padre Pio.  Nekako nam je sjeo u srce i morali smo ga malo ćirnuti u Italiju. Brodom do Ancone. Ništa posebno. Valjaj se po nekakvim podmetačima, brodskim klupama i priželjkuj da što prije svane. I konačno, kad smo prebrodili Jadran, jutro nas probudi s pogledom na doista veliku morsku luku.  Nismo se  zadržavali. Sjednemo u našeg četverokotačnog magarca i krenemo dalje. Cilj je San Giovanno Rotondo.  Na autoputu malo više prometa nego na našem (kad su ljetne kolone). Putujemo i rekao bi da primjećujemo ono zbog čega se mi Hrvati možemo prilič