Pravac "Padre Pio" - V DIO

Do vječnosti i natrag

Možda bi i vječnost imala kraj kad bi znali za njezin početak. Inače, ona traje i traje, ona naprosto jest. 

Napuštajući Monte Gargano osjećam se da tako kažem, radosno-tužan. Da ovakvo što postoji na svijetu? Neopisivo duhovno blago, dostupno ne samo čovjeku već svakom živom stvoru, pa i biku kojeg su pronašli da ovdje kleči. Je li samo bik klečao ili je čovjek jedino njega zatekao? Tko zna. Kažu naime neki, da pred Njim kleči sve stvoreno, osim umnika koji se uzdaju u vlastitu mudrost.

Mihael - hebrejski

Pa zar ja odavde moram krenuti natrag? Istim putem, pravac Split. Vesele budale Isusa Krista. Evo nas opet u San Giovanni Rotondo. Nećemo se dugo zadržavati. Zaći u suvenirnicu nešto kupiti, svratiti u crkvu do groba, pozdraviti Pia i produžiti dalje. Nešto sam kupio ali se ne sjećam što, vjerojatno nekog malog Pia ili tomu slično. Ušao sam u crkvu ponovno se pomolio kod groba i bez nekih očekivanja izišao vani. Nekako sam imao osjećaj razočaranosti kad je u pitanju Pio jer mi se činilo da me je ostavio „samog na ledini“. 

Idemo dalje. Dakako, nije nam dosadno. Izmolili sam više krunica u ova dva dana nego cijela župa za godinu dana. Ma, šalim se, mole moji župljani, ja samo naglašavam da nam molitve nije falilo. U povratku ćemo svratiti u Loreto.

Ulaz u glavnu crkvu

Nemamo se namjeru dugo zadržavati jer skoro će i večer kad se moramo ukrcati na brod za najljepšu zemlju na ovom Božjem svijetu. U Loretu se svojevremeno sklonio papa i tamo ostao iz sigurnosnih razloga nekoliko godina. Ulazimo u crkveno zdanje koje me oduševljava. Ono što me najviše oduševljava jest "Gospina kućica" koju su, kako legenda kaže, anđeli prenijeli kako bi je spasili od uništenja nevjernika. Oni koji manje vjeruju u legende govore, da su je prenijeli hodočasnici i sagradili tu u velebnoj crkvi iza Kristova oltara. Neka su im kuće blizu. Majka i Sin. Kad sam ušao u crkvu bio sam oduševljen sa umjetnošću koja je  izvirala iz svakog kutka ove građevine. Ipak, nekako mi je za oko posebno zapeo jedan kapucin koji je ispovijedao u pozadini Gospine kućice. Bože moj, kojeg li siromaštva. Ovaj kao da nije sa ovoga svijeta. Skupio se za onom isovjedaonicom, jednom se rukom naslonio na nju a u drugoj drži metarsku krunicu sa drvenim križem. Prosijeda brada i oronulo lice kažu da je Isus preko ove duše tisuće sebi dovukao. Ovaj je kao moj Pio - pomislio sam. A ja se evo vraćam natrag ne vidjevši ga i ne osjetivši njegovu živost. 

Unutrašnjost Gospine kućice

Ušao sam u Gospinu kućicu u kojoj je stajalo ili klečalo desetak duša. Promatram taj mali prostor i pitam se, ako je ona doista u ovom živjela, pa gdje je spavala, gdje spremala ručak, gdje je mogao Isus spavati i stotinu drugih gdje. Ali, nije kuća tijesna ako čeljad nisu bijesna. Bacim nekoliko koraka prema oltaru i kleknem točno ispred kipa Majke Marije. Pomolim se, više razgovarajući kao dijete sa majkom nego li molitelj sa Bogorodicom. - Molim Te, ne ostavljaj me, nisam Ti ja stabilan kako se okolini činim. Pomozi mi u svakom pogledu, posebno mi pomozi da ustrajem u vjeri svojih otaca. Daj da Te još više ljubim, da Te nikad ne osjetim kao teret već kao lađu što mi život spašava. Majko Marijo. Marija je bila tu. Tišina je vladala svemirom a jedino što je u njemu blistalo bio je njezin osmjeh. Osjetio sam njezinu blizinu i jasno sam mogao reći  - hvala. Hvala, milijun  puta Ti hvala. Poljubio sam klecalo i izišao na drugu stranu, da još malo pogledam svu ljepotu koja okružuje Gospinu kućicu i predivno uređen Isusov oltar, a potom bi trebali napustiti Loreto.

Mramorna ukrašenost kućice sa vanjske strane

Prije samog izlaza, sa desne strane oltara bijaše otvorena velika prostorija prepuna umjetničkih slika, kipova, zlatnog nakita, zahvalnih darova iz cijeloga svijeta. Idem i to pogledati. Bože moj, sve to što je ispred mene jednostavno je neprocijenjivo. Ovo su iznimno vrijedna umjetnička djela s jedne strane a sa druge, ovo su darovi duša koje se obratiše i u znak zahvale svom Bogu donesoše najvrijednije što su imali. Gledam sliku za slikom i divim se što je čovjek sve u stanju napraviti. Umjernici su doista osobe stvorene s posebnom zadaćom, da prenose ljepotu sa onoga svijete kroz svoje umjetničke uvrnutosti. Zato se i kaže da su oni svi na svoju ruku. Ili, na Božiju?

Najednom, kao iz vedra neba, kao ni od kuda, poput munje s nebesa, pogodi me pogled čovjeka sa slike. Gledao je ravno u mene. Iz njegova pogleda se odražavalo nebo, sama ljubav, sve ono što sam ikad želio osjetiti sada je bilo tu ispred mene. Materijalizirana ljubav. Ispred mene je stajao Padre Pio. Vjerujte mi on je bio živ. On je bio toliko živ da sam tog trena kleknuo ispred njega računajući da mi je ovo jedinstvena prilika da mu poljubim ranjene noge. 

Pajdo Pio

- Ustani! - čuo sam - ustani. Zašto si  posumnjao? - pitao je on.

Poteku mi suze, ustanem i priđem mu na dohvat ruke. Položio sam ruku na sliku i počeo jecati. - Oprosti, prijatelju, nadao sam ti se dolje u San Giovanni Rotondu. Nadao sam ti se u svakoj slici i kipu gdje bi te ugledao a tebe nije bilo - tražio sam opravdanje u neostvarenoj čežnji svoga srce. Tebe sam tražio, k tebi sam pošao...

- Ali ja nisam tvoj cilj. Bio sam ti sve vrijeme vodič. Odveo sam te najprije kod Boga u Lanciano, zatim u Gargano kod Zapovjednika njegove vojske i na kraju sam te doveo i do Njegove Majke Marije. Ne mogu ti više od toga dati, dobio si sve. 

Plakao sam  shrvan činjenicom da sam dobio sve a da toga nisam bio svjestan. 

- Pio, prijatelju moj, pajdo moj, molim te budi mi i dalje vodič. Pazi na mene i ne obraćaj pozornost na moje misli i djela već me i silom ako treba vodi po svojoj volji. 

Osjećao sam se kao dijete koje je pronašlo majku. Moj put se ispunio na kraju puta.  Ispunio se on još na samom početku ali ga nisam bio svjestan.  Iza leđa nisam  nikoga primjećivao. Tek na kraju kad sam izišao reče mi jedan od Kristovi budala da je unutra ulazio čovjek i dva puta izlazio. Mislio je zatvoriti taj darovni muzej ali kaže - "moram pričekati da jedan završi razgovor sa Piom". 

Oprostio sam se sa njim. Gledajući ga ravno u oči zamolio sam ga:" Molim te Pio, budi mi na pomoći. Molim te nemoj me zaboraviti, i počuj moj glas kad te budem zvao. Ja sam ti budalasto stvorenje i zvat ću te i kad se najmanje budeš nadao,nemoj me zaboraviti". Ovo su bile moje riječi  kad sam se s njim opraštao, a on mi je jasno odgovorio, vjerujte mi jednako kao što bih vas čuo da mi govorite tako sam i ja čuo i razumio njega:" Nikad te iznevjeriti neću, nikad". Izlazio sam iz prostorije ne okrećući mu leđa jer mi se to činilo bezobrazno nakon svega što je činio za nas.

Napustili smo Italiju i vratili se u Domovinu. Godinama sam s Piom ostao u nevjerojatno dobroj vezi. Prijateljevali smo u pravom smislu riječi i mogao bih vam na ovaj način opisati najmanje 12 čudesnih situacija u kojima sam ga zazvao i na kako čudesan način je djelovao, ne sutra, ne za dva ili pet dana, već odmah, istoga trena. Takav je Pio. To je pajdo bez premca i od srca vam ga preporučam. Moram priznati, već neko vrijeme nisam se čuo sa pajdom i vidim da mi loše ide. Moram ga iznenaditi. A imam osjećaj da na mene čeka kao ozebao na sunce jer, mada ja prekrših svoje obećanje, on svoje sigurno nije. Hvala ti pajdo moj. Hvala i svim Kristovim budalama jer s njima je to bilo veselo duhovno putovanje do Italije pa natrag, do vječnosti i natrag.