Preskoči na glavni sadržaj

Pravac "Padre Pio" - IV DIO

S anđelom na piću

Jutro u San Giovanni Rotondu traje relativno kratko. Ustati, popiti kavicu, opet se došuljati do crkve ne bi li sreli Pia i malo se podružili. Ali jok. Prošetali smo do njegova groba, sjeli ili kleknuli kraj njega, počeli ga zazivati, moliti, hvaliti, izjavljivati ljubav na prvi, drugi i tisući put, međutim, ovaj čovjek ne da ne "progovara", on nas jednostavno ignorira.
Grob Padre Pia
Čekaj malo, kažem ja sebi, sad ću doista dati sve od sebe. Opustim se ja do daske u svakom pogledu, sjedim, duboko dišem, zatvorim oči i lagano prepuštam cijeloga sebe njemu u ruke. Vizualiziram i nebo i zemlju, i njega i sebe. Evo, kažem ja njemu, sve moje je tvoje, ja više ništa nemam niti što posebno tražim. Nemoj mi slušati želje, materijalne, zdravstvene ni psihičke naravi. Ne muči se oko mene onako uobičajeno, ja želim nešto skroz lagano. Jedno malo, tiho druženje s tobom. Molim te Pio, molim te pajdo, nemoj dozvoliti da napustim tvoj grad a da se nemam čim pohvaliti. Ovdje su te toliki osjetili, doživjeli, bezbroja njih si usrećio i toliki su se zbog tebe takvoga, obratili. Reci mi bar nešto. Čekam i čekam. Osjećam kako tonem, nestajem, moj smiraj se rađa i ponovno se vraćam u Lancicano. Zadržavam se na oltaru moga Gospodina i ponovno svega nestaje. Ne znam koliko to traje ali znam samo jedno, to je tek ulaz u luku u kojoj prestaješ biti. Nestaju sve moje želje, pa i ona temeljna, da se sjedinim sa svojim Bogom.
Tisuće pisama upućenih Piu kao molbe za pomoć
Kada te On ugosti, na neki čudan način kao da si postao dio Njega ali ne i On. Postaneš kap što se kupa u oceanu Njegove ljubavi. A samo sam čovjek. I opet. Vratim se u svijet svog postojanja, svoje škrtosti, malovjernosti i brzog zaborava, vratim se u svijet svoje sljepoće i ponovno  se pitam gdje je taj Pio.  Nema ga. Jel idemo dalje? Da, idemo. Mumljao sam sebi u bradu nezadovoljan novim početkom koji je bio pun očekivanja. Ovaj je definitivno umro i odlampao u nepovrat. Ne tičemo ga se kao da smo došli u Sibir a ne u njegovu crkvu. 
Idemo za Gargano. Kažu da se tamo ukazao Arkanđeo Mihael u nekakvoj pećini, pa eto, da i to pogledamo. Ajde. Odlazimo put juga i opet se divimo ljepoti talijanskog priobalja, ne radi morske obale već obrađenih padina prepunih najraznolikijim plantažnim zasadima. Doduše i kod njih važi ona narodna "što južnije to tužnije", ali i taj njihov manje razvijeni jug je neusporedivo kvalitetnije obrađen od naših prostranstava.  
Pajdo koji te NIKAD neće iznevjeriti
Monte Gargano je jednako mali gradić kao i prethodna dva ako ne i manji. Pa, teško mi je uopće dati procjenu jer ulazimo u prostor kojeg ne poznajem a prema viđenom svi su mi mali. Lagano, bez ikakve žurbe približavamo se jednom vidikovcu sa kojeg ćemo se spustiti u pećinu.  U nju se ulazi kroz dvorište nalik 
malom crkvenom šamatoriju. Prolaz između kamenom obziđanih zidova i stijene tog brda koji djeluje kao podupirač cijeloga zdanja, naprosto očarava svojim skladom. U dnu se nalazi ogromna pećina. Kad smo ušli, taman se održavala sv. Misa na francuskom. Muvali smo se po pećini, zavirivali u prostorije lijevo desno, proučavali škrape i škrapice i zapravo se uz sve posjetitelje divili izrazitoj tišini. Tišina, totalna tišina. Jedva da se čuje i svećenik sa oltara. I naravno, ne bi bio don Mijo taj kad on ne bi održao ovdje Misu. Možemo li, hoćemo li, ajmo i eto ga. Dogovori on sa voditeljem programa da ćemo imati sv. Misu gore na oltaru, jer eto jedan je svećenik upravo otkazao. Baš sad? O, super. Ionako nismo bili na jutarnjoj Misi pa bi s ovom posjetom i to obavili.
Ulaz u pećinu
Oltar je ograđen. Za oltarom su stolice na koje sjedaju svećenici i ministranti. Nas pet k'o pet Isusovih budala kako nas je Mile znao nazivati, kroz vrata i svaki na svoju stolicu. Jedan je svećenik svratio, malo se zabuljio u nas ali ni riječi. Počela je sv. Misa. Osjetilo se odmah da to nije pećinska uobičajenost. Naša je Misa bila puna pjesme, slavljenja, mi smo klečali uzdignutih ruku prema Kristu i zazivali Njegovo ime na sav glas. Orila se "aleluja" kao da smo  u bitci za Domovinu. Nismo ni marili na svoju okolinu. Pećina Monte Gargana nam se pretvorila u Lanciano. K nama je opet sišao Isus u svoj milini koliko smo je mogli shvatiti. Osjetili smo nazočnost nepokolebljivog  Arkanđela Mihaela (Vukšićkog Mijovila kako ga mi u župi Lišane zovemo). Kad smo se osvrnuli oko sebe imali smo što vidjeti. „Pećinski ljudi“ su se pridružili na „hrvatskoj“ svetoj Misi i bilo nas je stotinjak. Nas pet se pričestilo u obje prilike. Znali smo, danas jedemo i pijemo zajedno sa našim Mihaelom. Ljudi su prilazili, pričešćivali se a neki su tražili tek polaganje ruku. Kad su počeli redom padati don Mijo se zaustavio. Vrijeme naše Mise bilo je duplo, ali je i ono isteklo. Pitali su se ljudi tko su ovi, a čuli su se odgovori - to su Hrvati.  I jesmo. Dolazimo iz Hrvatske i u nju se vraćamo. to je naša zemlja, to je naš dom, a ovo je očito bio blagoslov našega Boga. 
Glavni oltar u pećini
Pitao sam se: Bože moj, čime sam ovo zavrijedio da me ovako blagoslivlješ, čime?  Jesam li možda  nazočio tuđoj zasluzi i milosti drugom namjenjenoj? Nemam pojma, ali, ako je po meni mjeru udarati, ja ni brački kanal ne bi projadranio.

Mihaele, čudni prijatelju. Magnetu ratničkoga duha, hvala ti na gostoprimstvu u prikrajku tvoje spilje. Ovo je bilo pravo iskustvo duha i duše rekao sam samome sebi, a ne ono u San Giovani Rotondu. Izgledalo je kao da se tužim na Padre Pia, jer eto, nije ga bilo.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

"Dragi antifašisti"

"Dragi antifašisti", neka vam je sretan vaš prokleti dan "antifašizma"! Jutrom vam se budila sjećanja na "čast" koju ste po nadahnuću velikog vođe izvršavali a u zahvalu od njega dobivali tek ozareni smiješak pobjednika. I sjetili se tako svakog svoga dana i noći kojeg podijeliste sa svojim narodom zatečenim po svojim kućama, crkvama, bolnicama, poljima i gdje god ste ih sustizali. Pletenice djevojaka koje ste žive  zatrpali u Barbarin rov Jutarnja vam kava otvarala vidike savjesti i kroz nju, tu malu crnu kavicu, gledali u dubine nebrojenih jama u koje ste bacali tolika Božija stvorenja i to samo zato jer se Boga svoga ne odrekoše, jer ljubljaše svoju Domovinu i ne pristajaše uz bolesnu ćud  vašeg bozboštva.  Sjećanja vam kava vraćala na silovane djevojke i majke, mučene očeve i sinove kojima ste posljednji put gledali u oči kada ste im pucali u glave. Ubili ste ga jer se molio za vaše duše Kad god ustajali iza svoga stola i pogled

ANTO, skini kapu!

Anto, skini kapu! Antifašizam Smrt je odnosila svoj danak i noću i danju. Gledali  smo je u oči već danima i u očaju je iščekivali kao da će nam s njom naše muke prestati. Osjećao sam da tu više nema nade. Jedino što mi se vrtilo po glavi je misao da nikad više neću ugledati ćaću i mater i najmlađeg brata. Majko moja mila što nam to rade – budila su me pitanja iz trn u tren. Ovo nisu ljudi, ovo nije ni likom ni naličjem Bog stvarao. Ovo su djeca samoga Vraga. (Ovo je ulomak iz svjedočanstva jednog od dvadesetak nesretnika koji su preživjeli ulazak i izlazak iz antifašističkog pakla) Kada smo ušli u Hrvatsku, a bilo je to negdje iza 05 u jutarnjim satima, rekoše da se ponovno pregrupiramo jer ćemo u kolonu primiti još jednu skupinu od stotinjak bandita koji će nam praviti društvo. Zasukali smo svoje lijevo krilo kolone u kojoj je po mojoj slobodnoj procjeni bilo oko 3 500 – 5 000 ljudi i stali sa desne strane ceste. Čekali smo. Iz daljine se čula pucnjava. Činilo mi s

Pravac "Padre PIO" - I DIO

Pravac Padre PIO, pajdi bez premca Mislio sam da će i to biti još jedna klasična vidokolica. Sjedni u auto, malo zastani, zaviri ovamo, onamo, nešto snimi, dobro pojedi i baš me briga. Kad ono, ni po babi ni po stricu već po pajdinomu planu.   Mi krenuli k njemu, a on nas odveo na još važnija mjesta. Bilo nas je pet, tri jadna muška i dvije žene.  Manji smo dio karizmatske molitvene zajednice Novo rađanje. Pravac kretanja smo nazvali    Padre Pio.  Nekako nam je sjeo u srce i morali smo ga malo ćirnuti u Italiju. Brodom do Ancone. Ništa posebno. Valjaj se po nekakvim podmetačima, brodskim klupama i priželjkuj da što prije svane. I konačno, kad smo prebrodili Jadran, jutro nas probudi s pogledom na doista veliku morsku luku.  Nismo se  zadržavali. Sjednemo u našeg četverokotačnog magarca i krenemo dalje. Cilj je San Giovanno Rotondo.  Na autoputu malo više prometa nego na našem (kad su ljetne kolone). Putujemo i rekao bi da primjećujemo ono zbog čega se mi Hrvati možemo prilič