Preskoči na glavni sadržaj

Pravac "Padre PIO" - I DIO

Pravac Padre PIO, pajdi bez premca


Mislio sam da će i to biti još jedna klasična vidokolica. Sjedni u auto, malo zastani, zaviri ovamo, onamo, nešto snimi, dobro pojedi i baš me briga. Kad ono, ni po babi ni po stricu već po pajdinomu planu.  
Mi krenuli k njemu, a on nas odveo na još važnija mjesta. Bilo nas je pet, tri jadna muška i dvije žene.  Manji smo dio karizmatske molitvene zajednice Novo rađanje. Pravac kretanja smo nazvali  Padre Pio.  Nekako nam je sjeo u srce i morali smo ga malo ćirnuti u Italiju. Brodom do Ancone. Ništa posebno. Valjaj se po nekakvim podmetačima, brodskim klupama i priželjkuj da što prije svane. I konačno, kad smo prebrodili Jadran, jutro nas probudi s pogledom na doista veliku morsku luku.  Nismo se  zadržavali. Sjednemo u našeg četverokotačnog magarca i krenemo dalje. Cilj je San Giovanno Rotondo.  Na autoputu malo više prometa nego na našem (kad su ljetne kolone). Putujemo i rekao bi da primjećujemo ono zbog čega se mi Hrvati možemo prilično postidjeti. Desno i lijevo, ravno do vrha brežuljaka i do dna udolina, sve se obrađuje. Ma svaki kvadrat je zasijan, zasađen, sve je upregnuto u prehrambeni izvor života. Da je toliko truda kod nas, naše bi koke nosile zlatna jaja. Prošli smo Loreto, Pescaru i negdje na pola puta od cilja nailazimo na Lanciano. To nije bio cilj, ali vožnja ubija pa je dobro malo zastati. Pa kad smo već tu ajmo svratiti u jednu crkvicu u kojoj se čuva tijelo i krv našega Gospodina. Pa jasno je da smo molili putem, pada krunica za krunicom, sad ova sad ona ali uglavnom, nigdje nam ne gori. Ošinemo po koju pjesmu, pa vic, pa se međusobno jedni drugima rugamo i tako vrijeme leti. Lanciano je relativno malo mjesto ali po svom sadržaju veliko kao nebo, veliko kao sav svijet. Ovdje se dogodilo čudo. Naime, jedan svećenik, koji je sigurno manje vjerovao nego li naš župnik  i vođa puta don Mijo Grozdanić, dok je držao sv. Misu pomislio je: „ajde moj Isuse pa dobro znamo i ti i ja da ovaj kruh i vino, niti je tvoje tijelo niti je tvoja krv“. Vjerojatno mu te misli nisu tada po prvi put navirale na um pa je i samom Isusu to dosadilo i u tom trenu prikazanja, vino pretvori u krv  a hostija u tijelo. Ljudska krv i ljudsko meso. Znanstvenici su istraživali. Ustvrdili su da se radi o pravoj ljudskoj krvi i pravom ljudskom tkivu i to o dijelu srca.  Ono što je nadasve zbunilo istraživače ovog čuda jest da se u ovoj priči krše svi zakoni fizike. Naime, krv se sastoji od 7 veličinom različitih dijelova. Kada su na vagu stavljali jedan po jedan dio krvi imali su što vidjeti. Dijelovi jesu različitih veličina međutim, svi potpuno jednako teže. To jest bilo čudno, ali kad su stavili sve dijelove krvi na vagu odjednom, ostali su bez daha. Zbroj svih sedam težina iznosio je koliko i svaki ponaosob. Zajedno koliko jedan a jedan koliko svi. Rekli bi naši drugovi - jedan za sve svi za jednoga. Kad smo to čuli smijali smo se govoreći da eto, vjerojatno Isus ne poznaje fiziku. Proučavajući tkivo ustvrdili su da se radi o muškoj osobi starosne dobi oko 30-35 godina. Mi smo se opet smijali i pitali smo se jesu li na dijelovima srca pronašli i natpis Isus Nazarećanin. Pa kad bi znanstvenicima a posebno hrvatskim, doveli Isusa živa i da im dnevno čini po 12 čuda, oni bi rekli da to nije nikakav dokaz ničemu i počeli bi nas uvjeravati da to može i naš premijer napraviti. 
Međutim, čuda se i danas događaju, čuda su naša svakodnevnica, po čudu mi i živimo koliko smo svojeglavi i osorni spram istinskom životu. 
Došli smo pred crkvu koja se za svega 15 minuta zatvara. Svi moraju izići van, vrata se ključaju i pale se sigurnosni sustavi. Pa jasno. Zgrada, crkva, čuva materijalni dokaz Kristove nesagledivosti. Ima onih koji bi je i ukrali, možda prodali, s njom ucjenjivali ili tko zna što napravili. Pa da, nakon 2 000 godina, to je živi Isus. Ako ništa, neki bi ga bar još jednom razapeli. 
Rekao bi naš narod da ni Bogu više nije do čuda jer slijepci i onako ništa ne vide. Međutim, kad se pet slijepaca nađe na jednom mjestu, žarko Ga požele, On siđe, On im se pridruži, njima za ljubav napravi čudo koje će sa sobom nositi kroz sav svoj život i svjedočiti da je On živ, da i danas čini čuda svom, nikad čudnijem ljudskom naraštaju.
(A što je bilo u crkvi kod Isusa i sa Isusom doznat ćete u drugom dijelu mog putopisa)

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

"Dragi antifašisti"

"Dragi antifašisti", neka vam je sretan vaš prokleti dan "antifašizma"! Jutrom vam se budila sjećanja na "čast" koju ste po nadahnuću velikog vođe izvršavali a u zahvalu od njega dobivali tek ozareni smiješak pobjednika. I sjetili se tako svakog svoga dana i noći kojeg podijeliste sa svojim narodom zatečenim po svojim kućama, crkvama, bolnicama, poljima i gdje god ste ih sustizali. Pletenice djevojaka koje ste žive  zatrpali u Barbarin rov Jutarnja vam kava otvarala vidike savjesti i kroz nju, tu malu crnu kavicu, gledali u dubine nebrojenih jama u koje ste bacali tolika Božija stvorenja i to samo zato jer se Boga svoga ne odrekoše, jer ljubljaše svoju Domovinu i ne pristajaše uz bolesnu ćud  vašeg bozboštva.  Sjećanja vam kava vraćala na silovane djevojke i majke, mučene očeve i sinove kojima ste posljednji put gledali u oči kada ste im pucali u glave. Ubili ste ga jer se molio za vaše duše Kad god ustajali iza svoga stola i pogled

ANTO, skini kapu!

Anto, skini kapu! Antifašizam Smrt je odnosila svoj danak i noću i danju. Gledali  smo je u oči već danima i u očaju je iščekivali kao da će nam s njom naše muke prestati. Osjećao sam da tu više nema nade. Jedino što mi se vrtilo po glavi je misao da nikad više neću ugledati ćaću i mater i najmlađeg brata. Majko moja mila što nam to rade – budila su me pitanja iz trn u tren. Ovo nisu ljudi, ovo nije ni likom ni naličjem Bog stvarao. Ovo su djeca samoga Vraga. (Ovo je ulomak iz svjedočanstva jednog od dvadesetak nesretnika koji su preživjeli ulazak i izlazak iz antifašističkog pakla) Kada smo ušli u Hrvatsku, a bilo je to negdje iza 05 u jutarnjim satima, rekoše da se ponovno pregrupiramo jer ćemo u kolonu primiti još jednu skupinu od stotinjak bandita koji će nam praviti društvo. Zasukali smo svoje lijevo krilo kolone u kojoj je po mojoj slobodnoj procjeni bilo oko 3 500 – 5 000 ljudi i stali sa desne strane ceste. Čekali smo. Iz daljine se čula pucnjava. Činilo mi s