Preskoči na glavni sadržaj

Jednoglasno izabran

Kome zvono zvoni?


Trvljivi smo mi ljudi i ohola duha, samodopadni i isključivi, sebični i tvrdoglavi, tvrde šije rekli bi naši stari. Nerijetko se povodimo za svojim idejama koje ne samo da nismo misaono dotjerali nego ih ni kritizirati ne damo. Ne dozvoljavamo  da ih itko savjetima dotakne jer bi se te "moje" ideje mogle, ne daj  Bože pretvoriti u "naše", a onda, kako bi itko mogao reći da je to moja a ne naša zajednička ideja. Može li zajednica uopće počivati na sebičnosti pojedinaca? Pojedinac može ali zajednica ne. 
Otpisani
Što su nam predsjednički izbori ili oni drugi bliži to nam se lica sve bolje odražavaju u ogledalu zajedništva. Sve više uviđam da jako velik broj naše zajednice karakterno stane u okvire prve rečenice. Ne čini me to sretnim jer znam da možemo bolje. Gledam i slušam kako se svađamo i prepucavamo dopisima, sve do vrijeđanja, koji je od kandidata/kinja za  predsjednika bolji a koji lošiji. Da je tražiti koncenzus vjerujem da bi ovom prilikom ostali bez predsjednika jer nam nitko nije dovoljno dobar. Ne želim uopće pisati o pospanom regionalcu koji je svega nekoliko puta digao glavu u ovih pet godina i to samo kad je trebalo na poneki četnički dernek odnijeti cvijeće ili otpjevati gloriju jednom od najvećih zločinaca 20 stoljeća. Ja sam zainteresiran za alternativu. Mislio sam se i sam kandidirati ali su me zaboljela leđa pa sam se predomislio. Što? Ako je predsjednikom mogao biti Mesić i sadašnji Josipović, neka mi netko kaže samo jedan razlog zbog kojega ja ne bi mogao biti. Ovo prepuštam vama na procjenu jer bi u tom slučaju vi bili glasači. Danas su predmet moje obrade gđa. Kolinda i gosp. Kujundžić.  Nemojte mi zamjeriti ali jednog od kandidata sam namjerno preskočio jer sam čuo da za njega ni vlastita žena više ne glasuje. Ljepšeg kandidata od Kolinde do sada nismo imali. Pa ako baš hoćete ljepša je i od samog predsjednika Tuđmana. Ljepša je i od Kujundžića.

Predsjednica?
Ne bi se usudio govoriti koliko je žena na drugim poljima izgrađena jer uistinu je ne poznajem toliko da bih mogao o njoj suditi. Sve što sam rekao za nju, osim ljepote, stoji i za Kujundžića. Možda je i to relativno jer se radi o muškom poimanju ljepote. Njihov i naš krucijalni problem zove se Josipović? Ja ču na trenutak izvrnuti stvar naglavačke. Naš problem smo mi sami sebi. Čujem kako je neprijatelj svaki koji ne podržava Kolindu odnosno koji ne podržava Kujundžića. Pa nisu sam dva kandidata nego njih više dakle nije ni samo jedan krug već dva izborna kruga. Kada bi jedan od ovih dvoje kandidata dobio samo jedan glas, mora se održati i drugi krug. Prema tomu, prvi krug, svakom koji stremi ka boljitku naše Domovine treba i mora dati svoj glas po čistoj savjesti. Ovo je svakom normalnu i dobronamjernom čovjeku razumljivo. Protiv savjesti prvoga kruga se mogu buniti jedino "umnici" iz prve rečenice. Ne želim niti pomišljati da bi netko od mojih prijatelja mogao biti toliko kratkovidan i temeljiti svoju politiku na isključivosti.  Kako god završio prvi krug, ja držim da politički zrela osoba odnosno, ovog trenutka još važnije, nacionalno svjesna osoba, mora izići i u drugi krug.
Predsjednik?
U drugom krugu, ako rezultati i nisu u očekivanom, a budu sučeljeni "Yu" sa jedne, a jedno od "2 K" sa druge strane, onaj tko ne želi ovu agoniju MORA podržati kandidata koji je prošao u drugi krug, dakle, ili Kolindu ili Kujundžića. Onaj tko me uvjerava da je nužan samo jedan kandidat kako bi se prošlo već u prvom krugu, svidio bi mi se kad bi pristao odabrati baš mog a ne svog favorita i s tim bi potvrdio da  doista ima dobre i nesebične naume. Ako se pak naši kandidati tako dramatično razlikuju čemu onda uopće zazivanje jednog kandidata i nije li to zatiranje i slobode i demokracije za što smo se zajedno borili. 
Tvrdoglavost  i upornost nije jedno te isto, jedno predmnijeva okraćalu pamet.                         
Izborno zainteresirana Eserihija k(H)oli

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

"Dragi antifašisti"

"Dragi antifašisti", neka vam je sretan vaš prokleti dan "antifašizma"! Jutrom vam se budila sjećanja na "čast" koju ste po nadahnuću velikog vođe izvršavali a u zahvalu od njega dobivali tek ozareni smiješak pobjednika. I sjetili se tako svakog svoga dana i noći kojeg podijeliste sa svojim narodom zatečenim po svojim kućama, crkvama, bolnicama, poljima i gdje god ste ih sustizali. Pletenice djevojaka koje ste žive  zatrpali u Barbarin rov Jutarnja vam kava otvarala vidike savjesti i kroz nju, tu malu crnu kavicu, gledali u dubine nebrojenih jama u koje ste bacali tolika Božija stvorenja i to samo zato jer se Boga svoga ne odrekoše, jer ljubljaše svoju Domovinu i ne pristajaše uz bolesnu ćud  vašeg bozboštva.  Sjećanja vam kava vraćala na silovane djevojke i majke, mučene očeve i sinove kojima ste posljednji put gledali u oči kada ste im pucali u glave. Ubili ste ga jer se molio za vaše duše Kad god ustajali iza svoga stola i pogled

ANTO, skini kapu!

Anto, skini kapu! Antifašizam Smrt je odnosila svoj danak i noću i danju. Gledali  smo je u oči već danima i u očaju je iščekivali kao da će nam s njom naše muke prestati. Osjećao sam da tu više nema nade. Jedino što mi se vrtilo po glavi je misao da nikad više neću ugledati ćaću i mater i najmlađeg brata. Majko moja mila što nam to rade – budila su me pitanja iz trn u tren. Ovo nisu ljudi, ovo nije ni likom ni naličjem Bog stvarao. Ovo su djeca samoga Vraga. (Ovo je ulomak iz svjedočanstva jednog od dvadesetak nesretnika koji su preživjeli ulazak i izlazak iz antifašističkog pakla) Kada smo ušli u Hrvatsku, a bilo je to negdje iza 05 u jutarnjim satima, rekoše da se ponovno pregrupiramo jer ćemo u kolonu primiti još jednu skupinu od stotinjak bandita koji će nam praviti društvo. Zasukali smo svoje lijevo krilo kolone u kojoj je po mojoj slobodnoj procjeni bilo oko 3 500 – 5 000 ljudi i stali sa desne strane ceste. Čekali smo. Iz daljine se čula pucnjava. Činilo mi s

Pravac "Padre PIO" - I DIO

Pravac Padre PIO, pajdi bez premca Mislio sam da će i to biti još jedna klasična vidokolica. Sjedni u auto, malo zastani, zaviri ovamo, onamo, nešto snimi, dobro pojedi i baš me briga. Kad ono, ni po babi ni po stricu već po pajdinomu planu.   Mi krenuli k njemu, a on nas odveo na još važnija mjesta. Bilo nas je pet, tri jadna muška i dvije žene.  Manji smo dio karizmatske molitvene zajednice Novo rađanje. Pravac kretanja smo nazvali    Padre Pio.  Nekako nam je sjeo u srce i morali smo ga malo ćirnuti u Italiju. Brodom do Ancone. Ništa posebno. Valjaj se po nekakvim podmetačima, brodskim klupama i priželjkuj da što prije svane. I konačno, kad smo prebrodili Jadran, jutro nas probudi s pogledom na doista veliku morsku luku.  Nismo se  zadržavali. Sjednemo u našeg četverokotačnog magarca i krenemo dalje. Cilj je San Giovanno Rotondo.  Na autoputu malo više prometa nego na našem (kad su ljetne kolone). Putujemo i rekao bi da primjećujemo ono zbog čega se mi Hrvati možemo prilič