Pravac "Padre Pio" - II DIO

Ništa Ti nije nemoguće

Kaže nam jedan od dvojice svećenika da se crkva upravo treba zatvoriti. „Radi“ naime, samo do 13:00 i popodne od 17:00 – 20:00. Mi smo nepunih 5 minuta stajali sa prednje strane oltara i promatrali Boga koji se utjelovio iz ljubavi protivno svih pravila ljudske igre. Tražili smo Ga blagoslov. Zapravo, teško je reći što smo tražili. Bili smo osupnuti činjenicom da smo pred živim živcatim Bogom koji je tu ispred nas i koji je još prije 1 500 godina znao da ćemo nas pet doći tu na ovo mjesto. Tko zna, možda smo baš mi ona punina vremena koja je prelila čašu i prouzrkovala toliki zamah Stvoritelja. Tko zna. Kod nas su vrijeme i prostor kod Njega je vječnost i beskonačnost. 

Osvjedočeni Bog

Učinilo mi se da smo se spajdašili s Bogom na prvi pogled. Pogledavamo se mi tako i sve se pitamo kako bi bilo divno kad bi mogli ostati u crkvi i imati svetu Misu. Da, baš sad, kad se zatvara i kad  u njoj nitko ne smije ostati pa ni vrabac jer bi mogao aktivirati alarm koji doslovno diže na uzbunu cijeli grad. Jasno, ovaj Isus je  dobro čuvan.

- A da mi pitamo ovog da nas pusti? – onako će upitno don Mijo sebi u bradu.

- A što ćeš njega pitati – nasmija se Mile – pitaj Ovoga, njegova je kuća a ne toga tamo.

- Ozbiljno misliš? Pa ajde, vi  molite a mi idemo i ovoga ovamo udobrovoljiti – kaže Mijo.

Jednoga su pokušavali priupitati ima li ikakve šanse ali do njega se nije moglo nego praćkom. Ode. Ma gle čuda, pa nije nas niti saslušao. Ma još bolje. Nailazi drugi sa svežnjem ključeva u ruci i gleda u nas pomalo zbunjeno. Imao sam osjećaj kao da nam se čudi, pa koje su sad ovo budale kad nisu izišle iz crkve. Mijo i  Nataša k njemu u susret, zamole ga da nas ako je ikako moguće pusti da ostanemo do 17:00 kad se crkva ponovo otvara jer da bi mi imali Misu i malo se podružili sa Isusom. Dolazimo iz Hrvatske, iz Spalata. Nemam pojma što je odgovorio, ne znam talijanski, ali čini mi se da ga ni   Nataša  nije shvatila mada perfektno vlada jezikom. Ovaj se samo počeo vrtjeti oko sebe kao podmuvan, odmjera nas i kao da mu je nešto stalu u grlu, okrenu se i ode. Zaključa vrata sa vanjske strane i nesta.

Super. - I što je rekao? – A je, nešto je rekao, poče se don Mijo smijati a za njim i svi ostali. 

Pitaj Njega

Pripremio se on za služenje svete Mise sa stražnje strane oltara u omanjoj kapelici koja je zapravo omogućavala da se u istoj crkvi nesmetano mogu održati dvije mise.  Počela je negdje oko 14:00. Okupili smo se oko oltara kao apostoli nekoć oko stola posljednje večere. Klečali smo i pridržavali se rukama za rub oltara. Ni ovdje nam se nije žurilo. Ali jednostavno u prilici koja nas je zadesila vrijeme je kroz svega nekoliko minuta nestalo. Bili smo tu, oko oltara, razdragani sa slavljeničkim pjesmama na usnama i neopisivo svjesni da ovo nije naša posljednja večera ali da ovim „sastankom“ predsjedava sam Isus. Ne znam hoćete li me razumjeti ako vam kažem da smo Ga mogli osjetiti kao što dijete osjeća majku u neposrednoj blizini. Sigurnost, bezbrižnost, blagost, milinu, puninu,... sve to u jednom. Teško je kazati koliko je vremena proteklo do prikazanja koliko iza toga. Razgovarali smo tijekom Mise, na glas komentirali pročitano evanđelje, predavali Mu svoje brige, obitelji, prijatelje, znance, poslove, sve. Gledali Njegovu nazočnost u hostiji koju smo potom primili i s kojom smo ponovo utonuli u vječnost Njegova blaženstva. Zahvaljivanje poslije pričesti trajalo je i trajalo. Suze zahvalnice su tekle niz obraze svih podjednako. Oltar je bio obgrljen, držeći se za ruke priljubili smo na kamenu ploču, molili, pjevali,... Najednom, sa lijeve strane oltara pojavi se nepoznati lik koji je uletio kao poplašen u kapelicu i stade iskolačenih očiju u poluraskoraku i rukama prekrivenog čela. Gledao je pokislo a i mi smo se pomalo čudili, od kuda se ovaj stvorio. Kao da je s neba pao. Zbunjen. Nesta. Pobježe. Pogledamo u sat, ne možemo vjerovati, 10 minuta do 17:00. Hej, pa Misa još nije završila. Don Mijo se prihvati završnog obreda, primimo blagoslov i u to se ulazna vrata otvoriše. Puna tri sata smo klečali oko oltara a zapravo je to bilo odmaranje u najugodnijoj fotelji koju možeš poželjeti. Na brzinu smo se raspremili, uzeli stvari i prošli na prednju stranu oltara. Tursti su ulazili. Bilo ih je stotinjak. Šetali su po crkvi, slikali, smijali se i neprimjereno povišenim glasom razgovarali.

S prednje strane oltara

Mi smo kod našeg Boga upravo bili gosti. Spontano prolazeći ispred oltara kleknemo na oba koljena i poklonimo se do poda. Ostanemo jedva minutu. To je bilo dovoljno da sva svita zauzme klečeći položaj i da u crkvi nastane tajac, muha se mogla čuti. Činilo mi se da ni nama nije bilo jasno što se to događa, a ovima iza nas  pogotovo. Odosmo. Do auta nije bilo daleko ali riječi su bile teško izgovorljive. Pogledi su govorili sami za sebe. Bili smo u raju a da ni po čemu to nismo zaslužili. K tome, bili smo zadnji, zakasnili po svim protokolima i na sva primanja. Ministri su okretali glavu a na kraju, Kralj nas je primio za vlastiti stol.

Odlazimo. San Giovanno Rotondo je slijedeće odredište.  Pjesma, smjeh, zahvaljivanje i molitva. Idemo tražiti Padre Pia. Gdje li si čovječe, ma jedva čekam da vidim gdje si, kakav si i  kako ću te doživjeti.

Idemo dalje.