POGLED IZ PRIKRAJKA

Sa trga zločinca Tita Točka iz koje se polazi  u koju se vraća Josipoviću je pravac kretanja i zvijezda vodilja, ideja oca Ante. Partizanski komesar koji upire prstom u sudbinu zarobljenog hrvatskog vojnika. To je sukus Ivina predsjednikovanja. Prvih pet godina dobio je kao lažov i prevarant. Sve što je htio to je i pokazao. On dobro i tvrdo spava kad je u pitanju ikakvo nacionalno pitanje, budi se uoči četničkih derneka i partizanskih orgijanja po kojekakvim šumama i gorama. Djeluje jedino i isključivo kad ima još jednu priliku potaknuti svoju kozmičko-jugoslavensku ideju relativizacijom i Boga i čovjeka a posebno odgovornosti za događanja u Domovinskom ratu (za njega građanski rat). Ivo je špija i to zla špija koja se Srbima dodvorava na najprimitivniji način tako da im dostavlja državne tajne i istovremenu za svoje savjetnike uzima osobito istaknute neprijatelje hrvatske države i jugoslavenske ideologe.  Dalo bi se tisuće stranica o ZAMP-ovom kriminalcu pisati ali bit...

- Lustriraj me sad, lustriraj me sad!  - Neću sad nego malo kasnije.  - Kad kasnije?  - Kad te ne budem mogao. Da je u Hrvatskoj formirana snaga čiji se pipci ne bi oslanjali ni pouzdavali u providnost HDZ-a do danas bi imali zemlju kojoj bi zavidio i najbogatiji Šveđanin i najustrojeniji Židov. Narodu se zapravo dogodilo ono čemu se najmanje mogao nadati. U borbi protiv neprijatelja, protiv Jugoslavije, protiv anarodnjaštva u ime boljeg sutra, ideja samostalnosti našla je sebi oslonac upravo na neprijatelju i njegovim kadrovima. Svaka nova progresivna inicijativa započinjala je i završavala osvrćući se na "dobar duh" Hrvata unutar jedne stranke, HDZ-a. Na žalost, od "dobrog duha" je ostao tek obris dobrih želja koji  je nekoć starica majka usadila u dušu nevina djeteta a sve ono što se kasnije nadograđivalo pada pod zajednički nazivnik "častohleplje".  Kakva god, ona je tek kanta za smeće  "Mali ljudi", ostaju mali, nose teret privida ...

Molitvom protiv bakterije Punih četrdeset dana molitve i posta oko naših rodilišta. Toliko muke i truda, toliko vjere i nade za spas bar jednog nerođenog a već osuđenog dijeteta. U prosjeku 3 000 ubijenih na godinu. Slikovitije, punih 150 razreda prvašića. Dobro ih pogledajte kad budete prolazili pored najmlađih školskih torbara. Njihovih vršnjaka koji su im mogli praviti društvo u školi  i ove godine je ubijeno oko 3 000.   Eheeeej, to sam ja, Mate Da bude još žalosnije, neslužbena brojka je dvostruko veća, a to govori o brojci koja prelazi 300 razreda prvašića. Pošast koja se pokušava opravdati pravom žene ili muškarca na likvidaciju vlastitog djeteta, samo radi vlastitog komoditeta, graniči sa strašću samog Sotone.  Ovo je ponor, ovdje su vrata a pakao jest samo korak dalje.  Krvarina Sotonizmu nigdje kraja. Pravo nekog sektaša na prigovor savjesti, da ne uzme oružje u ruke je pravično i treba ga zaštititi kao njegovo neotuđivo pravo jer ne želi ni u kom...

Baš se pitam, jesmo li tako htjeli ili  su nas k'o budale nategnuli na ražanj pravednosti.  Pitaju nas oni, jesmo li stvarali državu da budemo svi ravnopravni ili da neki budu  ravnopravniji.  Jesmo li se borili za slobodu svih ili samo sebe, za boljitak sviju ili samo svojih, itd, itd. Slušam ta pitanja i sve se nekako trsim kako bi odgovorio a da istovremeno ne ispadnem budala. Mislim se ja, Bože moj,  pa ova pitanja su toliko debilna da im ni bilo kakav odgovor ne može ispraviti naum. Tko je taj koji bi krenuo u rat samo radi sebe, da njemu bude bolje a da ga za druge nije briga? Tko je taj tko bi se poigravao sa tisućama života samo da bi eto, od neke godine imao osrednju mirovinu od 3 500 kn  uz koju da bi preživio mora dodatno tlačiti ranjenu nogu, ruku, kičmu...? Kakvo god dodatno pitanje postavim uz ovo prvo, ne stoji. Pa, ako u logici pitanja ne postoji logike, to znači da će netko odgovorom potvrditi svoju nelogičnost. To je isto kao da ti netk...

Na braniku otadžbine Pomislio sam na trenutak da se S(lobinoj)Dalma-ciji i njezinom Borisu Dežuloviću uistinu dogodila omaška, jer eto, pročitah još jednu  „sprdačinu“ na račun nekoga, ovaj put HDZ-ove predsjedničke kandidatkinje Kitarović. (Čovjek) piše i upozorava ovaj narod, kako nije svjestan da bi na čelo države mogao dovesti, ne daj Bože, NATO-va činovnika koji se zatekao na bolovanju.  Činovnika/cu.? To vam je ono kao nekakav „Stojanov potrčko“, od ćoška do ćoška, pa bilo za koga i bilo za što. Prvo što mi je proletjelo kroz glavu jest da bi Kolinda zasigurno trebala biti pravi kandidat kad ju je napao jedan ovako monumentalan novinarski div iz prokliznulih dnevnih tiskovina iliti jugo-biltena. Dežu-lović Kolinda prije svega nije nekakav činovnik, već pomoćnica glavnog tajnika NATO-a. Prema tomu ovo je stvar predrasuda novinarskog giganta koji već punih tisuću godina mrzi NATO jer je  bombardirao majku Srbiju i jer je višestoljetni klasni neprijatelj soci...

Izgleda kao da ih se sjećamo samo u ova dva dana, dan Svih sveti i Dušni dan. Ali, to samo izgleda tako. Oni su zapravo naša svakodnevnica. Jutrom se s njima budimo, s njima živimo i s njima lijegamo. Već sutra ćemo s njima dijeliti svoju vječnost. Ali ipak, ova dva dana kao da su namijenjena za našu i njihovu posebnost. Zašto uopće  naš – njihov, kad smo zapravo mi naši pa s koje god strane na to gledali.  U beskraju plamene ljubavi Uoči dana Svih svetih, neki kažu u „noći vještica“, ja se uputih ravno na groblje. Malo groblje sa otprilike 150 grobnih mjesta u krajičku moga sela, kao da je u samom središtu svijeta. Koluna. Ja inače ne odlazim na grobove paliti svijeće, niti ih kitim cijećem. Nemam taj običaj niti to držim neophodnim za očuvanje dobrosusjedskih odnosa među nama, koji smo u bazajućem položaju i njih koji su se riješili svog bazaluka. Nekako mi se čini ispraznim donositi cvijeće a istovremeno zanemariti molitvu. Kao da čekamo cijelu godinu kako bi u dva d...

Da! Ali, što je to? Kad se sjetim dežgracije između  susjedove i  moje obitelji  koja je trajala punih 40 godina, muka me uhvati. Iznad moje stare kuće bio je jedan kanal širine jedva pola metra. Umakao djed kuću da se ne naslanja na tuđe guvno. Pale kiše i srušio se zid. Eto ti belaja.  - Diži onaj zid. - Neću, meni ne smeta. - Diži ga pas ti mater neće se on naslanjati na moj zid. - Neću pa neću... Tako je započelo i tako je ostalo. Susjed a ujedno i rođak, jednako kao i moj otac i stric, nisu razgovarali do smrti. Otišli su sva trojica a da nisu "našli vremena" za pomirbu.  Nisu jedni drugima imali što reći. Svi su bili u pravu.  Ideologija bez duše Kad danas promatram naše društvo koje je, bar mi se tako čini, podjeljeno više nego ikad, čini mi se da imamo vrlo slične odnose gore navedenom stanju mojih dviju obitelji. I nakon punih 70 godina od rata, ovo društvo nije raščistilo međusobne odnose i zauzelo stav o nečem što je nezapamćen...