Preskoči na glavni sadržaj

Općinstvo svetih

Izgleda kao da ih se sjećamo samo u ova dva dana, dan Svih sveti i Dušni dan. Ali, to samo izgleda tako. Oni su zapravo naša svakodnevnica. Jutrom se s njima budimo, s njima živimo i s njima lijegamo. Već sutra ćemo s njima dijeliti svoju vječnost. Ali ipak, ova dva dana kao da su namijenjena za našu i njihovu posebnost. Zašto uopće  naš – njihov, kad smo zapravo mi naši pa s koje god strane na to gledali. 
U beskraju plamene ljubavi
Uoči dana Svih svetih, neki kažu u „noći vještica“, ja se uputih ravno na groblje. Malo groblje sa otprilike 150 grobnih mjesta u krajičku moga sela, kao da je u samom središtu svijeta. Koluna. Ja inače ne odlazim na grobove paliti svijeće, niti ih kitim cijećem. Nemam taj običaj niti to držim neophodnim za očuvanje dobrosusjedskih odnosa među nama, koji smo u bazajućem položaju i njih koji su se riješili svog bazaluka. Nekako mi se čini ispraznim donositi cvijeće a istovremeno zanemariti molitvu. Kao da čekamo cijelu godinu kako bi u dva dana okajali svoje grijehe, pa na grobove nosimo cvijeća koje će se za dan ili dva upalčiti i biti razbureno po grobovima i okolici. U konačnici, jedino cvjećari trljaju ruke, a „mrtvi“? Mrtvi su življi nego ikad. 

Tisuće svijeća za Vaše trude 

I tako se ja sinoć oko 22.00 zaustavim na našoj Koluni. Ugasim svjetla auta i zaputim se kroz otvorena vrata groblja. Noć, a ipak, kao da nije. Jedino što se čuje jest bura što pristiže sa hladnog Velebita. Nebo je otvoreno, puno zvijezda. Lijevo i desno, grobovi su pretvoreni u mirisne svijećnjake koji mi obasjavaju stazu kojom prolazim. Idem ravno na grob svoje obitelji. Tu počivaju kosti moje izmučene mame, izmoždenog oca, ishabanog strica i oronule babe Kate. I dok  se približavam njihovu ukopnom mjestu, polako s noge na nogu, gledam uokolo to blještavilo svijeća i nastojim uključiti ono šesto iliti dvanaesto čulo ne bi li što osjetio, nalik na vječnost, na puninu, na beskraj i tomu sl. 
Jesam li tu? Jesam. 
Tek što sam stigao i stavio „U ime Oca...“ na sebe, nebo se ponovo otvorilo još jače, još ljepše i još burnije. Tada sam shvatio zašto sam uopće došao na ovo mjesto gdje inače ne dolazim. Mrtvih se inače ne bojim, kako bi neki znali reći. S njima imam nekakva iskustva, sa živima svakakva Noć mi ovom prilikom skoro i godi. 

A oni ipak živi 

Isuse moj, Bože moj – tako ja započinjem molitvu – Ti si Tvorac svega  što ovdje vidim i onoga što ne vidim. Ti si moj Bog, moj Stvoritelj i moj Spasitelj. Svemogući i Sveznajući. Molim Te, za duše čije kosti ovdje počivaju, smiluj im se za sve njihove nesavršenosti. Izgovarajući to sjetim se da tu nisu sahranjeni svi moji "mrtvi", ima ih i po drugim grobljima i tko zna u kojim i kakvim jamama. Molim Te i za njih, molim Te za sve iz svoje loze do prvog čovjeka kojeg si stvorio iz svoje ljubavi. Ako i ima kakav teret na njima,Ti ih možeš osloboditi. Molim Te, Dobri moj, Isuse. Tako, potežući za rukav svog Isusa, otvorim oči i pogledam još jednom, širom oko sebe. Vidim što i prije. Grob do groba, tisuće upaljenih svijeća,  ali ovaj put osjećam. Prisutnost tisuće duša mojih mještana, možda milijuni. Kao da se nebo spustilo na našu Kolunu. Toplina mi obuzela i srce i dušu. Je li ovo možda općinstvo svetih. Hvala Ti Bože moj, beskrajno ti hvala. Molim Te za sve koji ovdje počivaju i za sve koji su s njima povezani na bilo koji način. 
Kad god, uvijek je rano
Neki su otišli stari i umorni,  mladi i neiskusni, neki u naponu životne snage, ali samo Ti Isuse znaš, zašto netko rano a netko baš sad. Ja opet zatvorih oči, a čini mi se da vidim još bolje. Svemir je to, Bože moj, svemir. Beskrajno prostranstvo što počiva u neizmjerljivosti Tvoje ljubavi. A ja sam tek neznatni tračak, nevažan a tako važan, evo sam, a zapravo u mnoštvu. Kao da su svi oko mene. I moja draga mama, brat, stričevi, rođaci, svi koje sam ikada poznavao i tisuće drugih. Ushićen trenutkom kojeg teško mogu opisati. Evo, nebom se razliježe radost, nešto kao aleluja, kao hosana i opet kao vapaj molitve. Ima tu svega. Što god da je ovo Bože, smiluj se. I pokoj vječni daruj im Gospodine. 

Idem sad. Petnaestak minuta, kao tren i kao vječnost. A oni me ispraćaju sa ovog mjesta na kojima oni jesu i nisu. Oni su naime uvijek tamo gdje mi zaklapamo svoje oči i smogavši snagu i volju, umjesto njih zamolimo našeg Boga da im se smiluje, da ih blagoslovi. Ja odoh za Split, a oni postadoše do jednoga, moji roditelji, braća, moji najdraži. 
Dragi moji, rekoh na odlasku, molit ću se za vas a i vi se molite za mene. Činilo mi se kao da su me iznijeli na rukama. Osjetio sam zahvalnost za nenadanu, noćnu, pomalo hladnu a opet, tako toplu i iznimnu posjetu. A nisam im ništa donio od uobičajenog. Svijeća je bezbroj, a cvijeće tek slučajni prolaznik miriše. 
Uvjerih se da im je molitva jedina ruža kojoj se raduju. 
Počivajte u Miru, jer On vas je za Sebe stvorio. Sretan vam blagdan Svih Svetih, moji živi i vječni, ovakvi i onakvi.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

"Dragi antifašisti"

"Dragi antifašisti", neka vam je sretan vaš prokleti dan "antifašizma"! Jutrom vam se budila sjećanja na "čast" koju ste po nadahnuću velikog vođe izvršavali a u zahvalu od njega dobivali tek ozareni smiješak pobjednika. I sjetili se tako svakog svoga dana i noći kojeg podijeliste sa svojim narodom zatečenim po svojim kućama, crkvama, bolnicama, poljima i gdje god ste ih sustizali. Pletenice djevojaka koje ste žive  zatrpali u Barbarin rov Jutarnja vam kava otvarala vidike savjesti i kroz nju, tu malu crnu kavicu, gledali u dubine nebrojenih jama u koje ste bacali tolika Božija stvorenja i to samo zato jer se Boga svoga ne odrekoše, jer ljubljaše svoju Domovinu i ne pristajaše uz bolesnu ćud  vašeg bozboštva.  Sjećanja vam kava vraćala na silovane djevojke i majke, mučene očeve i sinove kojima ste posljednji put gledali u oči kada ste im pucali u glave. Ubili ste ga jer se molio za vaše duše Kad god ustajali iza svoga stola i pogled

ANTO, skini kapu!

Anto, skini kapu! Antifašizam Smrt je odnosila svoj danak i noću i danju. Gledali  smo je u oči već danima i u očaju je iščekivali kao da će nam s njom naše muke prestati. Osjećao sam da tu više nema nade. Jedino što mi se vrtilo po glavi je misao da nikad više neću ugledati ćaću i mater i najmlađeg brata. Majko moja mila što nam to rade – budila su me pitanja iz trn u tren. Ovo nisu ljudi, ovo nije ni likom ni naličjem Bog stvarao. Ovo su djeca samoga Vraga. (Ovo je ulomak iz svjedočanstva jednog od dvadesetak nesretnika koji su preživjeli ulazak i izlazak iz antifašističkog pakla) Kada smo ušli u Hrvatsku, a bilo je to negdje iza 05 u jutarnjim satima, rekoše da se ponovno pregrupiramo jer ćemo u kolonu primiti još jednu skupinu od stotinjak bandita koji će nam praviti društvo. Zasukali smo svoje lijevo krilo kolone u kojoj je po mojoj slobodnoj procjeni bilo oko 3 500 – 5 000 ljudi i stali sa desne strane ceste. Čekali smo. Iz daljine se čula pucnjava. Činilo mi s

Pravac "Padre PIO" - I DIO

Pravac Padre PIO, pajdi bez premca Mislio sam da će i to biti još jedna klasična vidokolica. Sjedni u auto, malo zastani, zaviri ovamo, onamo, nešto snimi, dobro pojedi i baš me briga. Kad ono, ni po babi ni po stricu već po pajdinomu planu.   Mi krenuli k njemu, a on nas odveo na još važnija mjesta. Bilo nas je pet, tri jadna muška i dvije žene.  Manji smo dio karizmatske molitvene zajednice Novo rađanje. Pravac kretanja smo nazvali    Padre Pio.  Nekako nam je sjeo u srce i morali smo ga malo ćirnuti u Italiju. Brodom do Ancone. Ništa posebno. Valjaj se po nekakvim podmetačima, brodskim klupama i priželjkuj da što prije svane. I konačno, kad smo prebrodili Jadran, jutro nas probudi s pogledom na doista veliku morsku luku.  Nismo se  zadržavali. Sjednemo u našeg četverokotačnog magarca i krenemo dalje. Cilj je San Giovanno Rotondo.  Na autoputu malo više prometa nego na našem (kad su ljetne kolone). Putujemo i rekao bi da primjećujemo ono zbog čega se mi Hrvati možemo prilič