Općinstvo svetih

Izgleda kao da ih se sjećamo samo u ova dva dana, dan Svih sveti i Dušni dan. Ali, to samo izgleda tako. Oni su zapravo naša svakodnevnica. Jutrom se s njima budimo, s njima živimo i s njima lijegamo. Već sutra ćemo s njima dijeliti svoju vječnost. Ali ipak, ova dva dana kao da su namijenjena za našu i njihovu posebnost. Zašto uopće  naš – njihov, kad smo zapravo mi naši pa s koje god strane na to gledali. 

U beskraju plamene ljubavi

Uoči dana Svih svetih, neki kažu u „noći vještica“, ja se uputih ravno na groblje. Malo groblje sa otprilike 150 grobnih mjesta u krajičku moga sela, kao da je u samom središtu svijeta. Koluna. Ja inače ne odlazim na grobove paliti svijeće, niti ih kitim cijećem. Nemam taj običaj niti to držim neophodnim za očuvanje dobrosusjedskih odnosa među nama, koji smo u bazajućem položaju i njih koji su se riješili svog bazaluka. Nekako mi se čini ispraznim donositi cvijeće a istovremeno zanemariti molitvu. Kao da čekamo cijelu godinu kako bi u dva dana okajali svoje grijehe, pa na grobove nosimo cvijeća koje će se za dan ili dva upalčiti i biti razbureno po grobovima i okolici. U konačnici, jedino cvjećari trljaju ruke, a „mrtvi“? Mrtvi su življi nego ikad. 

Tisuće svijeća za Vaše trude 

I tako se ja sinoć oko 22.00 zaustavim na našoj Koluni. Ugasim svjetla auta i zaputim se kroz otvorena vrata groblja. Noć, a ipak, kao da nije. Jedino što se čuje jest bura što pristiže sa hladnog Velebita. Nebo je otvoreno, puno zvijezda. Lijevo i desno, grobovi su pretvoreni u mirisne svijećnjake koji mi obasjavaju stazu kojom prolazim. Idem ravno na grob svoje obitelji. Tu počivaju kosti moje izmučene mame, izmoždenog oca, ishabanog strica i oronule babe Kate. I dok  se približavam njihovu ukopnom mjestu, polako s noge na nogu, gledam uokolo to blještavilo svijeća i nastojim uključiti ono šesto iliti dvanaesto čulo ne bi li što osjetio, nalik na vječnost, na puninu, na beskraj i tomu sl. 
Jesam li tu? Jesam. 
Tek što sam stigao i stavio „U ime Oca...“ na sebe, nebo se ponovo otvorilo još jače, još ljepše i još burnije. Tada sam shvatio zašto sam uopće došao na ovo mjesto gdje inače ne dolazim. Mrtvih se inače ne bojim, kako bi neki znali reći. S njima imam nekakva iskustva, sa živima svakakva Noć mi ovom prilikom skoro i godi. 

A oni ipak živi 

Isuse moj, Bože moj – tako ja započinjem molitvu – Ti si Tvorac svega  što ovdje vidim i onoga što ne vidim. Ti si moj Bog, moj Stvoritelj i moj Spasitelj. Svemogući i Sveznajući. Molim Te, za duše čije kosti ovdje počivaju, smiluj im se za sve njihove nesavršenosti. Izgovarajući to sjetim se da tu nisu sahranjeni svi moji "mrtvi", ima ih i po drugim grobljima i tko zna u kojim i kakvim jamama. Molim Te i za njih, molim Te za sve iz svoje loze do prvog čovjeka kojeg si stvorio iz svoje ljubavi. Ako i ima kakav teret na njima,Ti ih možeš osloboditi. Molim Te, Dobri moj, Isuse. Tako, potežući za rukav svog Isusa, otvorim oči i pogledam još jednom, širom oko sebe. Vidim što i prije. Grob do groba, tisuće upaljenih svijeća,  ali ovaj put osjećam. Prisutnost tisuće duša mojih mještana, možda milijuni. Kao da se nebo spustilo na našu Kolunu. Toplina mi obuzela i srce i dušu. Je li ovo možda općinstvo svetih. Hvala Ti Bože moj, beskrajno ti hvala. Molim Te za sve koji ovdje počivaju i za sve koji su s njima povezani na bilo koji način. 

Kad god, uvijek je rano

Neki su otišli stari i umorni,  mladi i neiskusni, neki u naponu životne snage, ali samo Ti Isuse znaš, zašto netko rano a netko baš sad. Ja opet zatvorih oči, a čini mi se da vidim još bolje. Svemir je to, Bože moj, svemir. Beskrajno prostranstvo što počiva u neizmjerljivosti Tvoje ljubavi. A ja sam tek neznatni tračak, nevažan a tako važan, evo sam, a zapravo u mnoštvu. Kao da su svi oko mene. I moja draga mama, brat, stričevi, rođaci, svi koje sam ikada poznavao i tisuće drugih. Ushićen trenutkom kojeg teško mogu opisati. Evo, nebom se razliježe radost, nešto kao aleluja, kao hosana i opet kao vapaj molitve. Ima tu svega. Što god da je ovo Bože, smiluj se. I pokoj vječni daruj im Gospodine. 
Idem sad. Petnaestak minuta, kao tren i kao vječnost. A oni me ispraćaju sa ovog mjesta na kojima oni jesu i nisu. Oni su naime uvijek tamo gdje mi zaklapamo svoje oči i smogavši snagu i volju, umjesto njih zamolimo našeg Boga da im se smiluje, da ih blagoslovi. Ja odoh za Split, a oni postadoše do jednoga, moji roditelji, braća, moji najdraži. 
Dragi moji, rekoh na odlasku, molit ću se za vas a i vi se molite za mene. Činilo mi se kao da su me iznijeli na rukama. Osjetio sam zahvalnost za nenadanu, noćnu, pomalo hladnu a opet, tako toplu i iznimnu posjetu. A nisam im ništa donio od uobičajenog. Svijeća je bezbroj, a cvijeće tek slučajni prolaznik miriše. 
Uvjerih se da im je molitva jedina ruža kojoj se raduju. 
Počivajte u Miru, jer On vas je za Sebe stvorio. Sretan vam blagdan Svih Svetih, moji živi i vječni, ovakvi i onakvi.