Preskoči na glavni sadržaj

Smrdi smrdi, dvojako smrdi

Na braniku otadžbine

Pomislio sam na trenutak da se S(lobinoj)Dalma-ciji i njezinom Borisu Dežuloviću uistinu dogodila omaška, jer eto, pročitah još jednu  „sprdačinu“ na račun nekoga, ovaj put HDZ-ove predsjedničke kandidatkinje Kitarović. (Čovjek) piše i upozorava ovaj narod, kako nije svjestan da bi na čelo države mogao dovesti, ne daj Bože, NATO-va činovnika koji se zatekao na bolovanju.  Činovnika/cu.? To vam je ono kao nekakav „Stojanov potrčko“, od ćoška do ćoška, pa bilo za koga i bilo za što. Prvo što mi je proletjelo kroz glavu jest da bi Kolinda zasigurno trebala biti pravi kandidat kad ju je napao jedan ovako monumentalan novinarski div iz prokliznulih dnevnih tiskovina iliti jugo-biltena.
Dežu-lović
Kolinda prije svega nije nekakav činovnik, već pomoćnica glavnog tajnika NATO-a. Prema tomu ovo je stvar predrasuda novinarskog giganta koji već punih tisuću godina mrzi NATO jer je  bombardirao majku Srbiju i jer je višestoljetni klasni neprijatelj socijalističke otadžbine. Htio je zapravo reći da je Ivo Josipović definitivno bolji izbor. Sa jedne strane činovnik NATO-a a sa druge strane... profinjeni i naspavani prof. prava. Ma da? Tjera me Boris da je branim  a to mi nije ni na kraj pameti. Svejedno, ja uistinu nisam mjerodavna osoba za njezino ocjenjivanje.  Znam jedino da Boris laže i da obmanjuje. Zašto to čini?  Pa to mu je posao. Obmanitelj. Zna Boris naime da ona nije činovnik, zna on i da Ivi pada (popularnost) ali istovremeno on zna da je i on (Boro) u očima naroda to što jest. Sve zna pa i to da mu preostaje  jedino mijenjanje narodne percepcije kako bih se oslobodio tereta. To vam nekako dođe kao kad Perković želi nekoga difamirati pa za toga kaže da je bio njegov suradnik i onda svi upiru prstom u suradnika a nitko u Perkovića. Postavlja se naime pred narod predsjednička slika na kojoj je s jedne strane Kita-rović (kita u malom rovu) a sa druge Jos-ipo-vić (Joso ili kita ipo i to još puno veća).  Ja bi ipak rekao da je bolje kita u rovu nego li projugoslavensko  trčkaralo koje se klaunira pred srbijanskim veleposlanicima i dostavlja im spise odnosno odaje državne tajne. Bolje je i bez kite nego li u savjetodavnom timu imati cijeli niz neprijateljskih kita mozgova koji svim silama guraju protivno nacionalnih interesa. Ma u konačnici, bolje je imati i crva svrdlaša na mjestu predsjednika nego li sina jugoslavenskog terorista. A meni? Meni bi bolje bilo da sam govno progutao nego li sam Borinu kolumnu pročitao. Duplo gubim. Vremenito i bremenito.

Bez subjektna rečenica

A je li drug Dežulović baš toliko glup?  Josipović pada,  ni Kolinda ne stoji dobro, onda mora da postoji netko treći  tko je Borisu pravi problem. Onaj kojeg ovdje nikako ne spominje a čiji postotak konstantno raste. Onaj kojem pitanja nisu teška, a neću ga ni ja imenovati, jest Borisov bubrežni kamenac. Ovaj što jasno poručuje da će nevladinim udrugama oduzeti 2,8 milijardi kuna, postrojiti Vladu i tražiti učinkovitost, ovaj što se ne libi kazati da će jugoslavenima potkresati krila, e taj neimenovani subjekt je Borisov neželjenko. Zato se naš Boris dao u nemili napad na NATO i sve njegove činovničiće. Izračunao je on temeljem svoje svjesnosti da je on to što jest, što god on za nekoga napiše negativno narod će to okrenuti naopako. Minus i minus daju plus. A ja ti ne vjerujem ni kad mi darove donosiš. Napadaš Kolindu ne više kako bi zaštitio Josipovića jer si svjestan da je on propao slučaj, već zato da bi potakao narod da ne glasa za neimenovanog subjekta od kojeg  te hvata jeza. Ti se Kolinde ne bojiš. Tebe nije Kolinde strah. Tebi Kolinda ne predstavlja opasnost. Zato se druže Boro meni Kolinda ne sviđa, zato jer se je ne plašiš poradi svoje smrdljive rabote. Praviš se lud i dvojako smrdiš. Znaš da te narod prezire, ali ti ustraješ i to koristiš kao svoju prednost pa ga duplo  obmanjuješ. Upireš prstom u ono što ne voliš kako bi zaustavio ono što mrziš.
Ili sam te možda precijenio? Može biti da ti se ovo samo posrećilo, slučajno.

Duplo zaudaralo.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

"Dragi antifašisti"

"Dragi antifašisti", neka vam je sretan vaš prokleti dan "antifašizma"! Jutrom vam se budila sjećanja na "čast" koju ste po nadahnuću velikog vođe izvršavali a u zahvalu od njega dobivali tek ozareni smiješak pobjednika. I sjetili se tako svakog svoga dana i noći kojeg podijeliste sa svojim narodom zatečenim po svojim kućama, crkvama, bolnicama, poljima i gdje god ste ih sustizali. Pletenice djevojaka koje ste žive  zatrpali u Barbarin rov Jutarnja vam kava otvarala vidike savjesti i kroz nju, tu malu crnu kavicu, gledali u dubine nebrojenih jama u koje ste bacali tolika Božija stvorenja i to samo zato jer se Boga svoga ne odrekoše, jer ljubljaše svoju Domovinu i ne pristajaše uz bolesnu ćud  vašeg bozboštva.  Sjećanja vam kava vraćala na silovane djevojke i majke, mučene očeve i sinove kojima ste posljednji put gledali u oči kada ste im pucali u glave. Ubili ste ga jer se molio za vaše duše Kad god ustajali iza svoga stola i pogled

ANTO, skini kapu!

Anto, skini kapu! Antifašizam Smrt je odnosila svoj danak i noću i danju. Gledali  smo je u oči već danima i u očaju je iščekivali kao da će nam s njom naše muke prestati. Osjećao sam da tu više nema nade. Jedino što mi se vrtilo po glavi je misao da nikad više neću ugledati ćaću i mater i najmlađeg brata. Majko moja mila što nam to rade – budila su me pitanja iz trn u tren. Ovo nisu ljudi, ovo nije ni likom ni naličjem Bog stvarao. Ovo su djeca samoga Vraga. (Ovo je ulomak iz svjedočanstva jednog od dvadesetak nesretnika koji su preživjeli ulazak i izlazak iz antifašističkog pakla) Kada smo ušli u Hrvatsku, a bilo je to negdje iza 05 u jutarnjim satima, rekoše da se ponovno pregrupiramo jer ćemo u kolonu primiti još jednu skupinu od stotinjak bandita koji će nam praviti društvo. Zasukali smo svoje lijevo krilo kolone u kojoj je po mojoj slobodnoj procjeni bilo oko 3 500 – 5 000 ljudi i stali sa desne strane ceste. Čekali smo. Iz daljine se čula pucnjava. Činilo mi s

Pravac "Padre PIO" - I DIO

Pravac Padre PIO, pajdi bez premca Mislio sam da će i to biti još jedna klasična vidokolica. Sjedni u auto, malo zastani, zaviri ovamo, onamo, nešto snimi, dobro pojedi i baš me briga. Kad ono, ni po babi ni po stricu već po pajdinomu planu.   Mi krenuli k njemu, a on nas odveo na još važnija mjesta. Bilo nas je pet, tri jadna muška i dvije žene.  Manji smo dio karizmatske molitvene zajednice Novo rađanje. Pravac kretanja smo nazvali    Padre Pio.  Nekako nam je sjeo u srce i morali smo ga malo ćirnuti u Italiju. Brodom do Ancone. Ništa posebno. Valjaj se po nekakvim podmetačima, brodskim klupama i priželjkuj da što prije svane. I konačno, kad smo prebrodili Jadran, jutro nas probudi s pogledom na doista veliku morsku luku.  Nismo se  zadržavali. Sjednemo u našeg četverokotačnog magarca i krenemo dalje. Cilj je San Giovanno Rotondo.  Na autoputu malo više prometa nego na našem (kad su ljetne kolone). Putujemo i rekao bi da primjećujemo ono zbog čega se mi Hrvati možemo prilič