Preskoči na glavni sadržaj

(I) LUSTRACIJA

- Lustriraj me sad, lustriraj me sad! 
- Neću sad nego malo kasnije. 
- Kad kasnije? 
- Kad te ne budem mogao.

Da je u Hrvatskoj formirana snaga čiji se pipci ne bi oslanjali ni pouzdavali u providnost HDZ-a do danas bi imali zemlju kojoj bi zavidio i najbogatiji Šveđanin i najustrojeniji Židov. Narodu se zapravo dogodilo ono čemu se najmanje mogao nadati. U borbi protiv neprijatelja, protiv Jugoslavije, protiv anarodnjaštva u ime boljeg sutra, ideja samostalnosti našla je sebi oslonac upravo na neprijatelju i njegovim kadrovima. Svaka nova progresivna inicijativa započinjala je i završavala osvrćući se na "dobar duh" Hrvata unutar jedne stranke, HDZ-a. Na žalost, od "dobrog duha" je ostao tek obris dobrih želja koji  je nekoć starica majka usadila u dušu nevina djeteta a sve ono što se kasnije nadograđivalo pada pod zajednički nazivnik "častohleplje". 
Kakva god, ona je tek
kanta za smeće 

"Mali ljudi", ostaju mali, nose teret privida i šamar vremena, tumaraju na rubu svoje savjesti u nadi da će se eto nešto novo, baš sutra dogoditi. Dobra želja i nada da će svima biti bolje završava na jednom potezu pera vrhuške koji  preko noći izmjeni smjer kretanja ne samo sebi, stranci ili cijeloj državi, već duhu naroda kojem je potrebno i stoljeće da se tek centimetar u svom karakteru izgradi. Oni će "iz viših nacionalnih interesa" i "jasnijeg sagledavanja" krenuti putem samoga vraga a "mali" će i dalje tvrdo vjerovati i dokazivati da je to ono što je dobro, mada će i na vlastitoj koži i koži svoje obitelji osjećati teret ludosti "velikih nacionalnih i svjesnih" čelnika. Oslobodi me Bože od učmale prosvijetljenosti. 
Obećanje je dato. Provest ćemo lustrciju! Rijetki su uspjeli pročitati puninu ove poruke. Tko će biti uklonjen? Koga se uopće može ukloniti? NIKOGA! Nikoga se ne može lustrirati. Vrijeme je učinilo svoje i umjesto da se lustriralo komuniste, članove represivnog aparata te smrdljive terorističke tvorevine, ideologe, financijske mešetare i druge karcinome nove države, vlastite Domovine, oni su s vremenom ilustrirali društvo po želji svoga duha i svoje volje. Vrijeme je lustriralo mnoge bolesnike, ali izdanci su postali još brojniji, još bogatiji i kvalitetnije organizirani. Pjevati o lustraciji je zlonamjerno veličanje posesivne ideologije i legalizacija krvarine. Dakle, ovo je još jedna obmana koja će samo staviti točku na I kako bi se eto, moglo kazati - mi smo i to napravili. Da, kao i sve drugo. 
Novi župan Sisačko-moslavačke županije jasan je pokazatelj da je potpuno svejedno je li na čelu države Ivo Josipović ili Jadranka Grabar-Kitarović. Suradnici će i dalje, iz "viših" interesa biti abolirani četnici i komunistički priljepci a službe će i dalje voditi djeca komunističkih ubojica, ideologa i prevrtljivaca. Hoće li se na Pantovčaku i dalje vidjeti bista olinjalog zlikovca Broza, to više nikoga nije briga jer, ideologija i mentalni sklop je i bez nje neobuzdano zaživio u svim djelovima "slobodom" okovane ilustrirane Domovine. 






Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

"Dragi antifašisti"

"Dragi antifašisti", neka vam je sretan vaš prokleti dan "antifašizma"! Jutrom vam se budila sjećanja na "čast" koju ste po nadahnuću velikog vođe izvršavali a u zahvalu od njega dobivali tek ozareni smiješak pobjednika. I sjetili se tako svakog svoga dana i noći kojeg podijeliste sa svojim narodom zatečenim po svojim kućama, crkvama, bolnicama, poljima i gdje god ste ih sustizali. Pletenice djevojaka koje ste žive  zatrpali u Barbarin rov Jutarnja vam kava otvarala vidike savjesti i kroz nju, tu malu crnu kavicu, gledali u dubine nebrojenih jama u koje ste bacali tolika Božija stvorenja i to samo zato jer se Boga svoga ne odrekoše, jer ljubljaše svoju Domovinu i ne pristajaše uz bolesnu ćud  vašeg bozboštva.  Sjećanja vam kava vraćala na silovane djevojke i majke, mučene očeve i sinove kojima ste posljednji put gledali u oči kada ste im pucali u glave. Ubili ste ga jer se molio za vaše duše Kad god ustajali iza svoga stola i pogled

ANTO, skini kapu!

Anto, skini kapu! Antifašizam Smrt je odnosila svoj danak i noću i danju. Gledali  smo je u oči već danima i u očaju je iščekivali kao da će nam s njom naše muke prestati. Osjećao sam da tu više nema nade. Jedino što mi se vrtilo po glavi je misao da nikad više neću ugledati ćaću i mater i najmlađeg brata. Majko moja mila što nam to rade – budila su me pitanja iz trn u tren. Ovo nisu ljudi, ovo nije ni likom ni naličjem Bog stvarao. Ovo su djeca samoga Vraga. (Ovo je ulomak iz svjedočanstva jednog od dvadesetak nesretnika koji su preživjeli ulazak i izlazak iz antifašističkog pakla) Kada smo ušli u Hrvatsku, a bilo je to negdje iza 05 u jutarnjim satima, rekoše da se ponovno pregrupiramo jer ćemo u kolonu primiti još jednu skupinu od stotinjak bandita koji će nam praviti društvo. Zasukali smo svoje lijevo krilo kolone u kojoj je po mojoj slobodnoj procjeni bilo oko 3 500 – 5 000 ljudi i stali sa desne strane ceste. Čekali smo. Iz daljine se čula pucnjava. Činilo mi s

Pravac "Padre PIO" - I DIO

Pravac Padre PIO, pajdi bez premca Mislio sam da će i to biti još jedna klasična vidokolica. Sjedni u auto, malo zastani, zaviri ovamo, onamo, nešto snimi, dobro pojedi i baš me briga. Kad ono, ni po babi ni po stricu već po pajdinomu planu.   Mi krenuli k njemu, a on nas odveo na još važnija mjesta. Bilo nas je pet, tri jadna muška i dvije žene.  Manji smo dio karizmatske molitvene zajednice Novo rađanje. Pravac kretanja smo nazvali    Padre Pio.  Nekako nam je sjeo u srce i morali smo ga malo ćirnuti u Italiju. Brodom do Ancone. Ništa posebno. Valjaj se po nekakvim podmetačima, brodskim klupama i priželjkuj da što prije svane. I konačno, kad smo prebrodili Jadran, jutro nas probudi s pogledom na doista veliku morsku luku.  Nismo se  zadržavali. Sjednemo u našeg četverokotačnog magarca i krenemo dalje. Cilj je San Giovanno Rotondo.  Na autoputu malo više prometa nego na našem (kad su ljetne kolone). Putujemo i rekao bi da primjećujemo ono zbog čega se mi Hrvati možemo prilič