POGLED IZ PRIKRAJKA

Molitvom protiv bakterije Punih četrdeset dana molitve i posta oko naših rodilišta. Toliko muke i truda, toliko vjere i nade za spas bar jednog nerođenog a već osuđenog dijeteta. U prosjeku 3 000 ubijenih na godinu. Slikovitije, punih 150 razreda prvašića. Dobro ih pogledajte kad budete prolazili pored najmlađih školskih torbara. Njihovih vršnjaka koji su im mogli praviti društvo u školi  i ove godine je ubijeno oko 3 000.   Eheeeej, to sam ja, Mate Da bude još žalosnije, neslužbena brojka je dvostruko veća, a to govori o brojci koja prelazi 300 razreda prvašića. Pošast koja se pokušava opravdati pravom žene ili muškarca na likvidaciju vlastitog djeteta, samo radi vlastitog komoditeta, graniči sa strašću samog Sotone.  Ovo je ponor, ovdje su vrata a pakao jest samo korak dalje.  Krvarina Sotonizmu nigdje kraja. Pravo nekog sektaša na prigovor savjesti, da ne uzme oružje u ruke je pravično i treba ga zaštititi kao njegovo neotuđivo pravo jer ne želi ni u kom obliku sudjelovati

Baš se pitam, jesmo li tako htjeli ili  su nas k'o budale nategnuli na ražanj pravednosti.  Pitaju nas oni, jesmo li stvarali državu da budemo svi ravnopravni ili da neki budu  ravnopravniji.  Jesmo li se borili za slobodu svih ili samo sebe, za boljitak sviju ili samo svojih, itd, itd. Slušam ta pitanja i sve se nekako trsim kako bi odgovorio a da istovremeno ne ispadnem budala. Mislim se ja, Bože moj,  pa ova pitanja su toliko debilna da im ni bilo kakav odgovor ne može ispraviti naum. Tko je taj koji bi krenuo u rat samo radi sebe, da njemu bude bolje a da ga za druge nije briga? Tko je taj tko bi se poigravao sa tisućama života samo da bi eto, od neke godine imao osrednju mirovinu od 3 500 kn  uz koju da bi preživio mora dodatno tlačiti ranjenu nogu, ruku, kičmu...? Kakvo god dodatno pitanje postavim uz ovo prvo, ne stoji. Pa, ako u logici pitanja ne postoji logike, to znači da će netko odgovorom potvrditi svoju nelogičnost. To je isto kao da ti netko priđe i upita: gospodin

Na braniku otadžbine Pomislio sam na trenutak da se S(lobinoj)Dalma-ciji i njezinom Borisu Dežuloviću uistinu dogodila omaška, jer eto, pročitah još jednu  „sprdačinu“ na račun nekoga, ovaj put HDZ-ove predsjedničke kandidatkinje Kitarović. (Čovjek) piše i upozorava ovaj narod, kako nije svjestan da bi na čelo države mogao dovesti, ne daj Bože, NATO-va činovnika koji se zatekao na bolovanju.  Činovnika/cu.? To vam je ono kao nekakav „Stojanov potrčko“, od ćoška do ćoška, pa bilo za koga i bilo za što. Prvo što mi je proletjelo kroz glavu jest da bi Kolinda zasigurno trebala biti pravi kandidat kad ju je napao jedan ovako monumentalan novinarski div iz prokliznulih dnevnih tiskovina iliti jugo-biltena. Dežu-lović Kolinda prije svega nije nekakav činovnik, već pomoćnica glavnog tajnika NATO-a. Prema tomu ovo je stvar predrasuda novinarskog giganta koji već punih tisuću godina mrzi NATO jer je  bombardirao majku Srbiju i jer je višestoljetni klasni neprijatelj socijalističke ota

Izgleda kao da ih se sjećamo samo u ova dva dana, dan Svih sveti i Dušni dan. Ali, to samo izgleda tako. Oni su zapravo naša svakodnevnica. Jutrom se s njima budimo, s njima živimo i s njima lijegamo. Već sutra ćemo s njima dijeliti svoju vječnost. Ali ipak, ova dva dana kao da su namijenjena za našu i njihovu posebnost. Zašto uopće  naš – njihov, kad smo zapravo mi naši pa s koje god strane na to gledali.  U beskraju plamene ljubavi Uoči dana Svih svetih, neki kažu u „noći vještica“, ja se uputih ravno na groblje. Malo groblje sa otprilike 150 grobnih mjesta u krajičku moga sela, kao da je u samom središtu svijeta. Koluna. Ja inače ne odlazim na grobove paliti svijeće, niti ih kitim cijećem. Nemam taj običaj niti to držim neophodnim za očuvanje dobrosusjedskih odnosa među nama, koji smo u bazajućem položaju i njih koji su se riješili svog bazaluka. Nekako mi se čini ispraznim donositi cvijeće a istovremeno zanemariti molitvu. Kao da čekamo cijelu godinu kako bi u dva dana okaja