Preskoči na glavni sadržaj

NEISHODANE STAZE ŽIVOTA

NEISHODANE STAZE ŽIVOTA 

Danas je točno 24 godine od kad su mi ubili brata.  U jutarnjim satima te nesretne srijede, 17.srpnja 1991.g. oteli su mi i srce i dušu, uzeli su svu moju imovinu, radost i nadu, pretvorili me u bezličnu masu koja je slijedeće dane nosila žalost nad životom i radost nad sumporom i ognjem.   Od tada je evo punih 24 godine. Izgleda mi naime, kao da je to jučer bilo.  Zanimljivo je kroz što sve čovjek mora prolaziti da bi neke stvarnosti mogao shvatiti. Njihovu smisao, dubinu,  težinu, sve to što će u bezvremenskom postojanju ali svejedno kroz vrijeme, od ničega načiniti ljepotu.  Život, življenje, uopće, mogućnosti da budeš nešto više, više od onog što jesi.  A smisao našeg nastanka i jeste u tomu da budemo i tako postanemo ono što možemo a ne ostanemo tek ono što jesmo.
Spomenik fra Mili Mamiću i Jozi Žulju
Tako dugo sam mislio da se brata i prijatelja može osvetiti, da ga se može okajati,  da mu se može dati zadovoljština i koješta a što bi bilo pravdom  i privrženošću potkovano, ali, bio sam u krivu.  Taj mali čovjek kojeg je majka rodila čak deset godina prije mene i na kog  u velikoj mjeri fizički nalikujem uopće nije otišao u "nigdje". Njega se ne može osvetiti niti mu pružiti zadovoljština na tako bjesomučan način kao što se to nad njim učinilo.  Mogao bi satima pisati i prepričavati iskustva  koliko je moj brajo živ i u najčudesnijim oblicima prisutan u mom životu.  I taman kad je Sotona pomislio kako je napravio prvi potreban korak po kojem će tolike navesti da se kroz osvetu primaknu njemu, zlotvoru i prevarantu, progovori rodilja koja se do smrti raspadala za svojim miljenikom i kaže – sinko nemoj nikad napraviti ono što bi htio a da ti tvoj brat s nebesa ne potvrdi da ti je naum ispravan.  E majko moja, teška je ta tvoja milost spram mene kojem su ubili brata. Tebi tek sina. Kojeg li apsurda, a tebi je pod srcem spavao a meni tek u emociji proklasao.  Ali eto, tako to izgleda kad čovjek postane ono što može a ne što jest. Daleko su naše majke u rastrganostima svojih srdaca otišle. A gdje smo mi?

Spomen obilježje  Željku Čubeliću
Danas je molitvena hodnja pod nazivom "Koracima nade u Istini“. Okupit ćemo se u Buliću i krenuti na dionicu dugu točno 9 850 metara.  Polazimo u 17:00.  Svega tri sata u znak dobre volje, na znanje da nas ima i sa željom da se stopimo sa utihnulom ljubavlju koja je tu s nama i za nas. Krenuti od spomenika do spomenika i nije tako veliki pothvat. Pročitati imena najmilijih, nije tako teretno. Ipak, ovo je tako veličanstveno da se riječima ne može opisati.  Mi koračamo sa našim najdražima, ne samo sa onima koji će biti pročitani, mi koračamo sa stotinama drugih, tisućama naših najmilijih koji  se na svom životu malo okliznuše i tako ne ishodaše svoje životne staze. Danas mi hodamo sa njima, njihovu stazu, mi nosimo  zastave mi molimo njihove molitve. Svi su danas s nama, oni sa Jazovke, Križnih puteva i cijele Domovine.  Vruće je. Da, ali što mi to znači za tako veličanstveno  druženje sa rođenim bratom, mamom koja je  umirala izgovarajući njegovo ime i oca koji je u tuzi za njim do smrti plakao.  
Spomenik sinu i majci Nekić



Ovako stojimo sa udaljenostima:

Od spomen obilježje Željku Čubriću u Buliću
-          do crkve s. Ante                                                         250  m
-          do spomenika Stipe i Ike Nekić                                 850 m
-          do skretanja za Vukšić                                            1 300 m
-          do prijevoja na Čelinkama                                      2 150 m
-          do dućana u Vukšiću                                               3 800 m
-          do skretanja za crkvu sv. Mihovila                         5 000 m
-          do spomenika kod sv. Mihovila                              5 600 m
-          do mosta Krivca                                                      7 300 m
-          do izlaza na cestu kod kuće Gabrijela Mamića       8 300 m
-          do trubanjskog mosta u lušcima                              9 100 m
-          do dućana na Vrulji                                                 9 500 m
-          do spomenika fra Mili i Žulju                                 9 850 m.
Spomenik žrtvama iz Vukšića


    Ako je računati da nam je korak hodnje  70 cm, to bi značilo da ćemo danas napraviti približno 16 745 koraka ljubavi i molitve sa našim najdražima. 


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

"Dragi antifašisti"

"Dragi antifašisti", neka vam je sretan vaš prokleti dan "antifašizma"! Jutrom vam se budila sjećanja na "čast" koju ste po nadahnuću velikog vođe izvršavali a u zahvalu od njega dobivali tek ozareni smiješak pobjednika. I sjetili se tako svakog svoga dana i noći kojeg podijeliste sa svojim narodom zatečenim po svojim kućama, crkvama, bolnicama, poljima i gdje god ste ih sustizali. Pletenice djevojaka koje ste žive  zatrpali u Barbarin rov Jutarnja vam kava otvarala vidike savjesti i kroz nju, tu malu crnu kavicu, gledali u dubine nebrojenih jama u koje ste bacali tolika Božija stvorenja i to samo zato jer se Boga svoga ne odrekoše, jer ljubljaše svoju Domovinu i ne pristajaše uz bolesnu ćud  vašeg bozboštva.  Sjećanja vam kava vraćala na silovane djevojke i majke, mučene očeve i sinove kojima ste posljednji put gledali u oči kada ste im pucali u glave. Ubili ste ga jer se molio za vaše duše Kad god ustajali iza svoga stola i pogled

ANTO, skini kapu!

Anto, skini kapu! Antifašizam Smrt je odnosila svoj danak i noću i danju. Gledali  smo je u oči već danima i u očaju je iščekivali kao da će nam s njom naše muke prestati. Osjećao sam da tu više nema nade. Jedino što mi se vrtilo po glavi je misao da nikad više neću ugledati ćaću i mater i najmlađeg brata. Majko moja mila što nam to rade – budila su me pitanja iz trn u tren. Ovo nisu ljudi, ovo nije ni likom ni naličjem Bog stvarao. Ovo su djeca samoga Vraga. (Ovo je ulomak iz svjedočanstva jednog od dvadesetak nesretnika koji su preživjeli ulazak i izlazak iz antifašističkog pakla) Kada smo ušli u Hrvatsku, a bilo je to negdje iza 05 u jutarnjim satima, rekoše da se ponovno pregrupiramo jer ćemo u kolonu primiti još jednu skupinu od stotinjak bandita koji će nam praviti društvo. Zasukali smo svoje lijevo krilo kolone u kojoj je po mojoj slobodnoj procjeni bilo oko 3 500 – 5 000 ljudi i stali sa desne strane ceste. Čekali smo. Iz daljine se čula pucnjava. Činilo mi s

Pravac "Padre PIO" - I DIO

Pravac Padre PIO, pajdi bez premca Mislio sam da će i to biti još jedna klasična vidokolica. Sjedni u auto, malo zastani, zaviri ovamo, onamo, nešto snimi, dobro pojedi i baš me briga. Kad ono, ni po babi ni po stricu već po pajdinomu planu.   Mi krenuli k njemu, a on nas odveo na još važnija mjesta. Bilo nas je pet, tri jadna muška i dvije žene.  Manji smo dio karizmatske molitvene zajednice Novo rađanje. Pravac kretanja smo nazvali    Padre Pio.  Nekako nam je sjeo u srce i morali smo ga malo ćirnuti u Italiju. Brodom do Ancone. Ništa posebno. Valjaj se po nekakvim podmetačima, brodskim klupama i priželjkuj da što prije svane. I konačno, kad smo prebrodili Jadran, jutro nas probudi s pogledom na doista veliku morsku luku.  Nismo se  zadržavali. Sjednemo u našeg četverokotačnog magarca i krenemo dalje. Cilj je San Giovanno Rotondo.  Na autoputu malo više prometa nego na našem (kad su ljetne kolone). Putujemo i rekao bi da primjećujemo ono zbog čega se mi Hrvati možemo prilič