NEISHODANE STAZE ŽIVOTA
Danas
je točno 24 godine od kad su mi ubili brata.
U jutarnjim satima te nesretne srijede, 17.srpnja 1991.g. oteli su mi i
srce i dušu, uzeli su svu moju imovinu, radost i nadu, pretvorili me u bezličnu
masu koja je slijedeće dane nosila žalost nad životom i radost nad sumporom i
ognjem. Od tada je evo punih 24 godine.
Izgleda mi naime, kao da je to jučer bilo.
Zanimljivo je kroz što sve čovjek mora prolaziti da bi neke stvarnosti
mogao shvatiti. Njihovu smisao, dubinu,
težinu, sve to što će u bezvremenskom postojanju ali svejedno kroz
vrijeme, od ničega načiniti ljepotu.
Život, življenje, uopće, mogućnosti da budeš nešto više, više od onog
što jesi. A smisao našeg nastanka i jeste
u tomu da budemo i tako postanemo ono što možemo a ne ostanemo tek ono što
jesmo.
 |
| Spomenik fra Mili Mamiću i Jozi Žulju |
Tako
dugo sam mislio da se brata i prijatelja može osvetiti, da ga se može
okajati, da mu se može dati
zadovoljština i koješta a što bi bilo pravdom i privrženošću potkovano, ali, bio sam u krivu. Taj mali čovjek kojeg je majka
rodila čak deset godina prije mene i na kog
u velikoj mjeri fizički nalikujem uopće nije otišao u "nigdje". Njega se
ne može osvetiti niti mu pružiti zadovoljština na tako bjesomučan način kao što
se to nad njim učinilo. Mogao bi satima
pisati i prepričavati iskustva koliko je
moj brajo živ i u najčudesnijim oblicima prisutan u mom životu. I taman kad je Sotona pomislio kako je
napravio prvi potreban korak po kojem će tolike navesti da se kroz osvetu
primaknu njemu, zlotvoru i prevarantu, progovori rodilja koja se do smrti
raspadala za svojim miljenikom i kaže – sinko nemoj nikad napraviti ono što bi
htio a da ti tvoj brat s nebesa ne potvrdi da ti je naum ispravan. E majko moja, teška je ta tvoja milost spram
mene kojem su ubili brata. Tebi tek sina. Kojeg li apsurda, a tebi je pod srcem
spavao a meni tek u emociji proklasao.
Ali eto, tako to izgleda kad čovjek postane ono što može a ne što jest.
Daleko su naše majke u rastrganostima svojih srdaca otišle. A gdje smo mi?
 |
| Spomen obilježje Željku Čubeliću |
Danas
je molitvena hodnja pod nazivom "Koracima nade u Istini“. Okupit ćemo se u
Buliću i krenuti na dionicu dugu točno 9 850 metara. Polazimo u 17:00. Svega tri sata u znak dobre volje, na znanje
da nas ima i sa željom da se stopimo sa utihnulom ljubavlju koja je tu s nama i
za nas. Krenuti od spomenika do spomenika i nije tako veliki pothvat. Pročitati
imena najmilijih, nije tako teretno. Ipak, ovo je tako veličanstveno da se
riječima ne može opisati. Mi koračamo sa
našim najdražima, ne samo sa onima koji će biti pročitani, mi koračamo sa
stotinama drugih, tisućama naših najmilijih koji se na svom životu malo okliznuše i tako ne
ishodaše svoje životne staze. Danas mi hodamo sa njima, njihovu stazu,
mi nosimo zastave mi molimo njihove
molitve. Svi su danas s nama, oni sa Jazovke, Križnih puteva i cijele Domovine. Vruće je. Da, ali što mi to znači za tako veličanstveno druženje sa rođenim bratom,
mamom koja je umirala izgovarajući njegovo ime i oca koji je u tuzi za njim do
smrti plakao.
 |
| Spomenik sinu i majci Nekić |
Ovako
stojimo sa udaljenostima:
Od
spomen obilježje Željku Čubriću u Buliću
-
do crkve s. Ante 250 m
-
do spomenika Stipe i Ike Nekić 850 m
-
do skretanja za Vukšić 1
300 m
-
do prijevoja na Čelinkama 2
150 m
-
do dućana u Vukšiću 3 800 m
-
do skretanja za crkvu sv. Mihovila 5
000 m
-
do spomenika kod sv. Mihovila 5 600 m
-
do mosta Krivca 7 300 m
-
do izlaza na cestu kod kuće Gabrijela Mamića 8 300 m
-
do trubanjskog mosta u lušcima 9 100 m
-
do dućana na Vrulji
9 500 m
-
do spomenika fra Mili i Žulju 9 850 m.
 |
| Spomenik žrtvama iz Vukšića |
Ako je računati da nam je korak hodnje 70 cm, to bi značilo da ćemo danas napraviti približno 16 745 koraka ljubavi i molitve sa našim najdražima.
Primjedbe
Objavi komentar