Preskoči na glavni sadržaj

Poštovani

Poštovani, 

     ovaj kutak otvaram s nakanom, da povećam preglednost svojih pisanija, kako bih vam bile dostupnije moje misli, ideje, planovi, pa u konačnici i aktivnosti. Kada kažem "moje", podrazumijevam dijaloški odnos Vas i mene kao i općenito naš međusobni odnos koji će svakako pomoći Vama i meni u zajedničkom svekolikom uzdizanju.  

     Na ovaj blog imam nakanu prenijeti  već objavljene textove na facebooku a koje su kao zasebne teme polučile ozbiljniji interes ili su po mom mišljenju imali značajnijeg smisla.

     Novi postovi koji budu pristizali bit će odraz mog fizičkog, psihičkog i duhovnog stanja. Česte teme su političke aktualnosti, stavovi o povijesnoj zbilji, duhovna tematika i prepričavanja životnih dogodovština. 
Neki dijelovi Vam se zasigurno neće svidjeti, sa nekim ćete biti u potpunoj suprotnosti ali vjerujem da ćete ovdje naći i detalja koji će vas uveseljavati i na koje ćete imati potrebu reagirati. Nadam se da da će nam ovaj moj blog pripomoći u kvalitetnijem sagledavanju jednakih ili različitih stavova po određenim životnim prilikama. 

     Uvažavam različitosti i naglašavam, budemo li se držali teme i uvažavali jedni druge, ovaj blog će lako prerasti u naše zajedništvo.

S poštovanjem,                                  



                                                                       Ante Mamić







Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

ANTO, skini kapu!

Anto, skini kapu! Antifašizam Smrt je odnosila svoj danak i noću i danju. Gledali  smo je u oči već danima i u očaju je iščekivali kao da će nam s njom naše muke prestati. Osjećao sam da tu više nema nade. Jedino što mi se vrtilo po glavi je misao da nikad više neću ugledati ćaću i mater i najmlađeg brata. Majko moja mila što nam to rade – budila su me pitanja iz trn u tren. Ovo nisu ljudi, ovo nije ni likom ni naličjem Bog stvarao. Ovo su djeca samoga Vraga. (Ovo je ulomak iz svjedočanstva jednog od dvadesetak nesretnika koji su preživjeli ulazak i izlazak iz antifašističkog pakla) Kada smo ušli u Hrvatsku, a bilo je to negdje iza 05 u jutarnjim satima, rekoše da se ponovno pregrupiramo jer ćemo u kolonu primiti još jednu skupinu od stotinjak bandita koji će nam praviti društvo. Zasukali smo svoje lijevo krilo kolone u kojoj je po mojoj slobodnoj procjeni bilo oko 3 500 – 5 000 ljudi i stali sa desne strane ceste. Čekali smo. Iz daljine se čula pucnjava. Činilo ...

"Dragi antifašisti"

"Dragi antifašisti", neka vam je sretan vaš prokleti dan "antifašizma"! Jutrom vam se budila sjećanja na "čast" koju ste po nadahnuću velikog vođe izvršavali a u zahvalu od njega dobivali tek ozareni smiješak pobjednika. I sjetili se tako svakog svoga dana i noći kojeg podijeliste sa svojim narodom zatečenim po svojim kućama, crkvama, bolnicama, poljima i gdje god ste ih sustizali. Pletenice djevojaka koje ste žive  zatrpali u Barbarin rov Jutarnja vam kava otvarala vidike savjesti i kroz nju, tu malu crnu kavicu, gledali u dubine nebrojenih jama u koje ste bacali tolika Božija stvorenja i to samo zato jer se Boga svoga ne odrekoše, jer ljubljaše svoju Domovinu i ne pristajaše uz bolesnu ćud  vašeg bozboštva.  Sjećanja vam kava vraćala na silovane djevojke i majke, mučene očeve i sinove kojima ste posljednji put gledali u oči kada ste im pucali u glave. Ubili ste ga jer se molio za vaše duše Kad god ustajali iza svoga stola i pogled ...

TRK KROZ PAKAO

TRK KROZ PAKAO (Detalji iz vlastitih memoara) A kad sam ulazio u tu tvrđavu ničem se dobru nisam nadao. Izgledalo mi je kao da ponirem u rudnik bez dna. Prva vrata, druga, treća i ponovo vrata na vlastitoj ćelije. Bila je to ćiba pod rednim brojem 7. Prošavši kroz ta zadnja vrata našao sam se u jazbini bez nade. Ne znam kako se dijete osjeća u majčinoj utrobi neposredno pred vlastito rađanje ali ja sam se nekako s tom situacijom dao usporediti. Uzak je to prostor. Jedva 14 stopa dužine i 7,5 širine. U toj skučenosti jašu tri kreveta jedan na drugom, jedna "kibla", dvije stolice i jedan mali stolić. Dominira beznađe. Željezna vrata na zidu debljem od jednoga metra sa jednom rupicom u visini glave. Na drugoj strani je prozor sa kosim zasjekom prema željeznim rešetkama debljine dječje ruke. Uh, Bože moj gdje si me to dopremio, pomislio sam. U ovoj galerijskoj prostoriji već su bila dvojica neznanaca. Cigo iz Rijeke i jedan Albanac dopremljen sa Kosova. Ležali su svaki...