POGLED IZ PRIKRAJKA

DOBRO ne urađa ZLOM. Često sam se pitao, kako se to "JDO-u, jedinoj domoljubnoj opciji" svojevremeno dogodio  Hrast, a potom cijeli niz "diverzantskih" strančica koje su mahom postajale oponenti HDZ-u odnosno njegovu domoljublju. I da čovjek ne povjeruje, Hrast je pao pod teretom vlastitog častohleplja a diverzanti se sami poubijali bez zrna tuđeg baruta. Hrast je doista stvaren iz čiste ljubavi, sa čežnjom da se pomogne Domovina i uspostavi njezino funkcioniranje na, prije svega moralnim a potom i na nacionalnim zakonitostima. Tko je bio involviran u cijeli proces njegova nastanka dobro zna s koliko se žara pristupalo. "Diverzanti" koji su naknadno nastajali kao što su ABH, PLAMEN, i drugi, nestajali su jednakom brzinom kako su i nastajali. Jedno je sigurno, da je JDO valjao nitko nebi niti pomišljao na stvaranje HRAST-a, a isto tako, nebi nastajali ni "diverzanti" da je valjao Hrast. Svi su nekako osjetili potrebu da spase Hrvatsku n

Nekoć smo MI u onoj državi crtali hrvatske grbove, nove granice hrvatske države i izražavali sve svoje želje i svu svoju bol na kojekakvim zidovima. Posljedice su svima znane. Mnoge se privodilo, premlaćivalo,   a uhićeni su   godinama proklinjali dan kada su se rodili.   Asfalt Umjetnost prolaznika Tranzicija Danas je malo drugačije. Oni koji ne vole, mrze i proklinju zemlju po kojoj kroče, crtaju, ispisuju željene granice i „ukrašavaju“ zidiće, asfalte i kojekakve površine, pa i više od toga, pale sve što može izgorjeti.  Za razliku od jučerašnjih, današnje „žalopisce“ i mrzitelje kad se uhvati, nitko ne mlati, nitko ne progoni,  pa čak ih se potiho pušta da ih vrijeme bez osude zaboravi.  Teško je reći da je to evolucija, prije bih rekao da smo u svojevrsnoj tranziciji duha koji će se kroz neko vrijeme formirati u jednu snažnu sliku zasnovanu na novoj, zreloj i svjesnoj stvarnosti.  „Umjetnici“ dolaze i odlaze. Neka, ja se osobno na njihovu ukupnost  smijem. Naš Hr

Frljić jasno pokazuje svoje pravo lice Kada kažete da su Pupovcu, Frljiću, kojekakvim antifašistima i njima sl.  pale maske jer su naumili Hrvatsko narodno kazalište u Rijeci iskoristiti za organiziranje oliti obilježavanje „Kontra – Oluje“, onda zapravo pokazujete da ste naivni, nezreli, nesposobni u zdravom rasuđivanju i u konačnici da ste vrlo nepouzdani i prevrtljivi.  Jednostavno, takvom izjavom izražavate čuđenje što podrazumjeva da ste od njih, unatoč dosad jasnim postupcima i nebrojenim opetovanjem svoje nesnošljivosti prama svemu što je hrvatsko, očekivali da budu drugačiji. Zašto? Hrvatska bezličnost Što je to što vas navodi da vjerujete u nečiju ljubav unatoč njihovoj  osvjedočenoj i ostrašćenoj mržnji. Hoćete reći da ste vi  dobri kršćani i da vjerujete u ljubav, da opraštate i da svima dajete još jednu priliku. I još jednu i još jednu,.. Ma to nije istina. Vi se tek pokušavate prikazati drugačijim nego li jeste. Vi možda jeste kršćani ali ste gotove budale i nehaj

NEISHODANE STAZE ŽIVOTA  Danas je točno 24 godine od kad su mi ubili brata.  U jutarnjim satima te nesretne srijede, 17.srpnja 1991.g. oteli su mi i srce i dušu, uzeli su svu moju imovinu, radost i nadu, pretvorili me u bezličnu masu koja je slijedeće dane nosila žalost nad životom i radost nad sumporom i ognjem.   Od tada je evo punih 24 godine. Izgleda mi naime, kao da je to jučer bilo.  Zanimljivo je kroz što sve čovjek mora prolaziti da bi neke stvarnosti mogao shvatiti. Njihovu smisao, dubinu,  težinu, sve to što će u bezvremenskom postojanju ali svejedno kroz vrijeme, od ničega načiniti ljepotu.  Život, življenje, uopće, mogućnosti da budeš nešto više, više od onog što jesi.  A smisao našeg nastanka i jeste u tomu da budemo i tako postanemo ono što možemo a ne ostanemo tek ono što jesmo. Spomenik fra Mili Mamiću i Jozi Žulju Tako dugo sam mislio da se brata i prijatelja može osvetiti, da ga se može okajati,  da mu se može dati zadovoljština i koješta a što bi bilo prav

Anto, skini kapu! Antifašizam Smrt je odnosila svoj danak i noću i danju. Gledali  smo je u oči već danima i u očaju je iščekivali kao da će nam s njom naše muke prestati. Osjećao sam da tu više nema nade. Jedino što mi se vrtilo po glavi je misao da nikad više neću ugledati ćaću i mater i najmlađeg brata. Majko moja mila što nam to rade – budila su me pitanja iz trn u tren. Ovo nisu ljudi, ovo nije ni likom ni naličjem Bog stvarao. Ovo su djeca samoga Vraga. (Ovo je ulomak iz svjedočanstva jednog od dvadesetak nesretnika koji su preživjeli ulazak i izlazak iz antifašističkog pakla) Kada smo ušli u Hrvatsku, a bilo je to negdje iza 05 u jutarnjim satima, rekoše da se ponovno pregrupiramo jer ćemo u kolonu primiti još jednu skupinu od stotinjak bandita koji će nam praviti društvo. Zasukali smo svoje lijevo krilo kolone u kojoj je po mojoj slobodnoj procjeni bilo oko 3 500 – 5 000 ljudi i stali sa desne strane ceste. Čekali smo. Iz daljine se čula pucnjava. Činilo mi s

(Ovo sam već objavio na fb u lipnju 2012 ali svejedno - dijelim preslik) Već tri puta pokušavam sročiti text kojim bih mogao bar djelomično opisati osjećaje koji su se rađali i umirali tijekom boravka na ovom mjestu. Svaki put nešto zašteka i jednostano sve završi u košu za smeće. Najradije bi i kompić tresnuo od zid pa  neka sve utihne. Ipak moram, moram napisati nekoliko riječi jer mi se čini kao da sam primio zadaću, prenijeti glas Duha koji je nadvio ovo turobno mjesto, puno tuge i očaja, a ipak, to bijaše Duh Nade koji se tako silno osjeti svakim dijelićem svoga bića.  Sam sam u autu, vozim se od Alojzijeva Krašića prema žumberačkom gorju, mjestu gdje se ukopala ta aždaja, hridasta bezdanka, ofucana starica što mlade duše povuče u svoje grotlo. Jama Jazovka, jama strave i užasa. Tu negdje prema Svetoj Geri odnosno pored nje. Taman sam stigao na rep kolone koja se penjala prema svome cilju, prema oltaru našega Gospodina, koji je postavljen neposredno uz grotlo ove odurne starice.