TRK KROZ PAKAO (Detalji iz vlastitih memoara) A kad sam ulazio u tu tvrđavu ničem se dobru nisam nadao. Izgledalo mi je kao da ponirem u rudnik bez dna. Prva vrata, druga, treća i ponovo vrata na vlastitoj ćelije. Bila je to ćiba pod rednim brojem 7. Prošavši kroz ta zadnja vrata našao sam se u jazbini bez nade. Ne znam kako se dijete osjeća u majčinoj utrobi neposredno pred vlastito rađanje ali ja sam se nekako s tom situacijom dao usporediti. Uzak je to prostor. Jedva 14 stopa dužine i 7,5 širine. U toj skučenosti jašu tri kreveta jedan na drugom, jedna "kibla", dvije stolice i jedan mali stolić. Dominira beznađe. Željezna vrata na zidu debljem od jednoga metra sa jednom rupicom u visini glave. Na drugoj strani je prozor sa kosim zasjekom prema željeznim rešetkama debljine dječje ruke. Uh, Bože moj gdje si me to dopremio, pomislio sam. U ovoj galerijskoj prostoriji već su bila dvojica neznanaca. Cigo iz Rijeke i jedan Albanac dopremljen sa Kosova. Ležali su svaki