POGLED IZ PRIKRAJKA

Anto, skini kapu! Antifašizam Smrt je odnosila svoj danak i noću i danju. Gledali  smo je u oči već danima i u očaju je iščekivali kao da će nam s njom naše muke prestati. Osjećao sam da tu više nema nade. Jedino što mi se vrtilo po glavi je misao da nikad više neću ugledati ćaću i mater i najmlađeg brata. Majko moja mila što nam to rade – budila su me pitanja iz trn u tren. Ovo nisu ljudi, ovo nije ni likom ni naličjem Bog stvarao. Ovo su djeca samoga Vraga. (Ovo je ulomak iz svjedočanstva jednog od dvadesetak nesretnika koji su preživjeli ulazak i izlazak iz antifašističkog pakla) Kada smo ušli u Hrvatsku, a bilo je to negdje iza 05 u jutarnjim satima, rekoše da se ponovno pregrupiramo jer ćemo u kolonu primiti još jednu skupinu od stotinjak bandita koji će nam praviti društvo. Zasukali smo svoje lijevo krilo kolone u kojoj je po mojoj slobodnoj procjeni bilo oko 3 500 – 5 000 ljudi i stali sa desne strane ceste. Čekali smo. Iz daljine se čula pucnjava. Činilo mi s

(Ovo sam već objavio na fb u lipnju 2012 ali svejedno - dijelim preslik) Već tri puta pokušavam sročiti text kojim bih mogao bar djelomično opisati osjećaje koji su se rađali i umirali tijekom boravka na ovom mjestu. Svaki put nešto zašteka i jednostano sve završi u košu za smeće. Najradije bi i kompić tresnuo od zid pa  neka sve utihne. Ipak moram, moram napisati nekoliko riječi jer mi se čini kao da sam primio zadaću, prenijeti glas Duha koji je nadvio ovo turobno mjesto, puno tuge i očaja, a ipak, to bijaše Duh Nade koji se tako silno osjeti svakim dijelićem svoga bića.  Sam sam u autu, vozim se od Alojzijeva Krašića prema žumberačkom gorju, mjestu gdje se ukopala ta aždaja, hridasta bezdanka, ofucana starica što mlade duše povuče u svoje grotlo. Jama Jazovka, jama strave i užasa. Tu negdje prema Svetoj Geri odnosno pored nje. Taman sam stigao na rep kolone koja se penjala prema svome cilju, prema oltaru našega Gospodina, koji je postavljen neposredno uz grotlo ove odurne starice.

"Dragi antifašisti", neka vam je sretan vaš prokleti dan "antifašizma"! Jutrom vam se budila sjećanja na "čast" koju ste po nadahnuću velikog vođe izvršavali a u zahvalu od njega dobivali tek ozareni smiješak pobjednika. I sjetili se tako svakog svoga dana i noći kojeg podijeliste sa svojim narodom zatečenim po svojim kućama, crkvama, bolnicama, poljima i gdje god ste ih sustizali. Pletenice djevojaka koje ste žive  zatrpali u Barbarin rov Jutarnja vam kava otvarala vidike savjesti i kroz nju, tu malu crnu kavicu, gledali u dubine nebrojenih jama u koje ste bacali tolika Božija stvorenja i to samo zato jer se Boga svoga ne odrekoše, jer ljubljaše svoju Domovinu i ne pristajaše uz bolesnu ćud  vašeg bozboštva.  Sjećanja vam kava vraćala na silovane djevojke i majke, mučene očeve i sinove kojima ste posljednji put gledali u oči kada ste im pucali u glave. Ubili ste ga jer se molio za vaše duše Kad god ustajali iza svoga stola i pogled